Svi mi mislimo da imamo vremena, ali varamo se. Ta nas tiha misao prati poput sjenke, kao šapat što nas uspavljuje, obećanje da će sve što odložimo za sutra dočekati svoj trenutak. A sutra? Sutra je pustinja. Obećanje koje nikada ne stiže. Sutra je velika laž u koju se grčevito držimo, jer nam je lakše…
Hladnoća više ne dolazi samo s vjetrom što reže lice, niti s pahuljama koje padaju na puste ulice. Ne, ona sad dolazi iz pogleda što izbjegavaju jedan drugoga, iz tišine među riječima, iz ruku koje se ne pružaju. Kao da smo svi postali mrtvi, kao stara stabla koja stoje, sama i ogoljena, s korom otvrdlom…
Oh, ljubav! Toliko lijepa, a istovremeno prokleta, kao da ju je sam vrag stvorio. U njenom carstvu nema mira ni ravnoteže. Kada nas preplavi, poput nabujale rijeke što se divlje izlijeva iz svog korita, njezina nas snaga nosi do visina koje djeluju nedostižno, a zatim nas, bez upozorenja, gura u najdublje ponore. Ljubav ne poznaje…
Teško je, majko, nositi te uspomene , one su kao zemlja koju smo bacali na grobove onih koje smo sahranjivali od jedne jeseni do druge.
Svi oni koje smo voljeli, a više ih nema, ostavili su neizbrisive tragove u našim srcima, poput nevidljivih svijeća koje trepere u nama, osjetljive na svaku uspomenu. Njihova prisutnost je poput tihog eha, koji nikad ne blijedi, tek utihne kada tuga postane preteška. U tim trenucima, kada nam suze zamagle pogled, osjećamo njihov nježni dodir…
Bila je to noć kad je sve zastalo, kad je čak i zrak disao opreznije, a vrijeme se činilo kao starac koji je, umoran od hoda, sjeo da predahne. Te noći, nebo je bilo pozornica, a mjesec je bio glavni glumac, veliki glumac što je svojom blijedom svjetlošću prkosio mraku. Ali dok je stajao uspravno,…
Ako se riješim svojih demona, izgubit ću svoje anđele. Ta rečenica me progoni, kao vjetar što nosi oluju, ali nikad ne donosi mir. Demoni su dio mene, tiho stoje u kutu, čekaju da ih primijetim, kao stare rane koje nikad ne zarastaju. S njima sam cijeli život, poznajem njihove glasove, njihove laži, njihove istine. Anđeli…
Svaka greška, svaki pogrešan korak, svaki trenutak nesigurnosti proizlazi iz jedne istine: ja ovaj život živim prvi put.Zamislite beskonačni ocean. Svaka moja odluka je poput sidra bačenog u tamu, pokušaj da se vežem za nešto stvarno, no često završavam plutajući, tražeći put. Kako da znam gdje su sigurne luke, kada ne postoji karta, niti upute?…
Sjedimo ovdje, nagnuti nad mikroskopom, Karlo i ja, i promatramo list koji mi je otvorio potpuno novi svijet pitanja. Pokušavamo razabrati ima li dlake na njegovoj površini, ali to jednostavno pitanje odvelo me u vrtlog mnogo dubljih misli. Dok zurim u taj sićušni svijet koji se otkriva pod mikroskopom, ne mogu ,a da se ne…
Ponekad, osjećam da mi je potreban trenutak mira. Ne čekam da mi ga svijet daruje, jer često ne zna kako ili kad. Umjesto toga, tražim ga. Kao dijete koje igru skrivača igra sa samim sobom, tako i ja, povučem se, tražim, pa ga nađem. I kad ga nađem, kao da darujem sebi najdragocjeniji poklon ,…
