Ako postoji itko vrijedan, potrudite se da tom nekom nikad ne presiječete tok.
Riječi nisu samo sredstvo govora, one su rijeka, ponekad tiha, ponekad divlja, koja spaja obale između ljudi.
Kroz njih protječe duša, nosi istinu, strah, nadu.
I kad jednom pregazite tu rijeku, ne gasite samo zvuk, gasite život.
Kroz povijest, riječi su tekle kroz zabranjena usta, pisale se u skrovitim dnevnicima, šaptale se iza zatvorenih vrata.
Čak i u najcrnjim vremenima, ta rijeka pronalazila je svoj tok, poput vode koja traži i najtanje pukotine u stijeni.
Previše puta svjedočili smo kako svijet gradi brane pred iskrenošću, bojeći se njezine nepredvidive snage.
Ljudi tjeraju jedni druge na šutnju jer je tišina lakša od suočavanja s tuđom boli.
Ali kad zaustavite riječ, kad presiječete rijeku, ugasili ste svjetionik koji nekoga vodi kroz vlastitu unutrašnjost.
Sloboda govora nije samo pravo, to je potreba, ona osnovna struja što srce ljudskosti održava u kretanju.
U svakoj riječi koje se netko odrekne zbog straha, leži svijet koji više nikad neće proteći.
Zamislite klavir bez glazbenika, svaka tipka neodsvirana je riječ koja nikada neće poteći.
Ali ima i druga strana.
Koliko smo puta sami sebi podigli branu?
Tamo gdje nas je svijet možda jednom ušutkao, često smo nastavili sami zatvarati tok.
Zaboravili smo da riječi nisu samo objašnjenje, one su stvaranje.
Zato, ako postoji itko vrijedan, neka vaš trud ne bude da ga utišate.
Neka bude da mu pomognete da pusti svoju rijeku da poteče.
Jer možda njegove riječi neće promijeniti svijet,
ali će zasigurno promijeniti vaš.
Kad se netko usudi reći “boli me”.
“Bojim se”.
Te riječi mogu preplaviti ono što je godinama bilo suho i tvrdo.
A koliko takvih snova šuti u tišinama koje nitko nikada nije zalio?
Umjesto da se pitamo koliko je rijeka presušilo, postavimo si drugo pitanje.
Koliko ih još možemo pustiti da poteču?
Svaki put kad nekoga potaknemo da progovori umjesto da šuti.
Kad slušamo umjesto da osuđujemo.
Kad ne gradimo brane, nego otvaramo korita.
Tada rijeka riječi pronalazi pukotine u betonu.
I tu, u tim pukotinama, ostaje trag.
Sjeme koje će jednoga dana niknuti, tiho, ali nepovratno.
Matija Gerić
