Zlo se ne može ubiti. Možeš odsjeći ruku koja je zgriješila, ali zlo ne stanuje u ruci, kao što vjetar ne pripada krošnji drveta koje povija. Možeš ugasiti život, ali zlo ne umire s tijelom. Ono ostaje, lebdi u zraku, taloži se u zidovima soba gdje su donesene presude, šapuće kroz pucketanje svijeća i sjene na licima onih koji su ostali. Smrtna kazna? To je lomljenje tijela, ali što ako je srž tog čovjeka već odavno postala krhka, ispunjena mukom i olovnim snovima? Što ako je njegov pogled, negdje između suda i smrti, pronašao vlastitu tišinu?
Zlo je kao sjeme bačeno na suhu zemlju. Može ležati neprimjetno, ali kada dođe kiša,kiša straha, kiša mržnje, kiša ravnodušnosti,ono proklija. Raste u pukotinama između riječi koje nismo rekli, u šutnjama koje su predugo trajale, u porazima koje smo prešutjeli. I taman kada pomislimo da smo ga iskorijenili, ono se javlja iznova, u nekom drugom obliku, u nekom drugom čovjeku, u nekoj drugoj boli. Jer zlo nije korov koji se čupa iz zemlje, ono je sjena koja ne mari za sunce.
Gledam toga čovjeka koji stoji pred rubom postojanja. Možda mu je zlo već iscurilo iz njega, poput vode koja napušta napuklu posudu, ostavljajući samo tišinu. Možda mu oči više nisu zrcala tame, već izvor u kojem drhte suze. A mi? Mi smo spremni podići ruku, udariti posljednji pečat, uvjereni da smo time ispisali kraj nečega, dok možda tek otvaramo novi krug.
Zlo nije u čovjeku. Ono je rijeka koja teče ispod mostova svijeta, ispod naših snova, ispod stoljetnih kamenih pragova, u vlažnim temeljima kuća što kriju bolne uspomene. Ono se prenosi iz daha u dah, iz jednog pogleda u drugi, iz dodira koji nikad nisu pronašli oproštaj. Ako želimo zaustaviti tu rijeku, nećemo je presjeći mačem. Treba nam nježnost, treba nam ruka koja dodiruje umjesto da udara.
Jer zlo se ne umire smrću. To je vjetar koji prolazi kroz polja, šapat u travi, titraj u zraku koji ne možeš uhvatiti. Ubijajući tijelo, ne zatvaramo vrata zlu, već ga puštamo da pronađe novo utočište. Pravda nije ruka koja steže omču, pravda je glas koji pjeva nad tišinom, ruka koja piše novu priču, priču u kojoj sjeme zla više neće imati gdje proklijati.
A dok ne naučimo pričati tu priču, ostajemo samo putnici u svijetu gdje vjetrovi nose sjenke, gdje ruke sijeku umjesto da miluju i gdje ljudi ne prestaju slušati taj tihi, neizbježni šapat, šapat zla koje predugo živi među nama.
Matija Gerić
