Bio je čovjek satkan od tišine, od osmijeha koji su bili tek sjenke prošlih nada. Svijet mu nije davao mnogo , tek razočaranja i gorke uspomene, ali on je i dalje vjerovao, prkosio sudbini svojom tihom upornošću.
I onda , ona.
Upoznao ju je jednog proljetnog jutra, kad je grad mirisao na kišu i vlažno kamenje. Njezin smijeh, premda rijedak, bio je prodoran poput vjetra koji nosi tragove nečega izgubljenog. Nije bila hladna, ne u potpunosti. Više zatvorena, oprezna. Gledala je ljude kao netko tko je previše puta vjerovao u pogrešne.
A on? On se zaljubio u njezine nijanse, u tišinu između riječi koje je birala s previše pažnje. U sjene tuge koje su joj ponekad zatamnile pogled, ali koje nikad nije objašnjavala.
Trudio se, možda previše. Pjesme su joj dolazile u rukopisima koje nije otvarala, geste su mu nestajale u prostoru između njih, u praznini koju nije znao premostiti. Bila je stijena ne zato što nije osjećala, već zato što se bojala što bi se moglo dogoditi ako osjeti previše.
Kada je shvatio da je njegova ljubav njezin teret, otišao je.
U planinama, daleko od pogleda koji su ga odbacili, pronašao je samoću i tišinu koje su ga jedine razumjele.
Tamo, među surovim stijenama, ugledao je ružu kako prkosi kamenu, kako njezine latice drhte na vjetru, ali ne lome se. Sjeo je pokraj nje i prvi put u životu shvatio istinu koju je tako dugo odbijao: Ljubav nije slabost. Ona je poput te ruže , najsnažnija upravo kada se čini najranjivijom.
Tada je izvadio svoju vječnu bilježnicu i napisao pismo koje je trebao napisati odavno:
“Sjećaš li se one večeri kada si mi rekla da se bojiš proljeća? Da ne možeš podnijeti trenutak kad cvijeće procvjeta jer znaš da će brzo uvenuti? Mislim da te tada nisam razumio. Cijeli život vjerovao sam da ljubav treba rasti poput drveća, postojana i snažna, s korijenjem koje prodire duboko u tlo. Ali možda je ljubav ipak poput ruže u kamenu. Krhka, neočekivana, ali uporna.
Ja više ne čekam tvoju ljubav. Shvatio sam da ona ne mora izgledati onako kako sam zamišljao. Ali ako ikada dođeš do mjesta gdje sam ostavio svoje riječi, obećaj mi jedno , nemoj se bojati proljeća.”
Pisao je dok mu suze nisu natopile papir. Ne suze bola, ne tuge , već oslobođenja. Kada je završio, pažljivo je presavio pismo i položio ga pod kamen, pored ruže.
Dugo je sjedio, promatrajući svijet oko sebe. Vjetar je donosio mirise borovine i vlage, planine su disale svojim tihim, stoljetnim ritmom. I negdje između tog daha prirode i vlastite nemoći, osjetio je kako mu tijelo postaje dio pejzaža, kako sve što je bio polako tone u zemlju.
Kad su ga planinari pronašli sljedećeg jutra, činilo se da spava, s osmijehom koji je govorio više od svih njegovih pjesama. U ruci mu je ležala latica ruže, kao posljednji dokaz da je ljubav, unatoč svemu, pobijedila.
Nisu odmah razumjeli što su pronašli. Ali jedan od njih, mladić tamne kose i zamišljenih očiju, zastao je. Možda zbog toga što je i sam predugo živio u tišini, noseći riječi koje nikada nije izgovorio. Možda jer je u onom što je ostalo iza neznanca vidio odraz vlastite čežnje. Pogled mu je pao na ružu u kamenu, pa na presavijene stranice koje su ležale pod njom. Bez riječi, uzeo je jednu laticu iz njegove ruke i stavio je u džep, kao da nosi nešto što ne smije biti zaboravljeno.
Nekoliko dana kasnije, u drugom gradu, jedna je žena otvorila staru bilježnicu. Među stranicama, pronašla je rukopis koji je nekoć prepoznala. Čitala je polako, dopuštajući svakoj riječi da prodre u njezinu šutnju.
I onda, prvi put nakon mnogo godina, pustila suze.
Sljedećeg jutra, dok je sjedila na tramvajskoj stanici, osjetila je nešto u zraku , miris ruže. Ali ne one s tržnice, ne one uredno poredane u prozorskim vrtovima. Bio je to suptilan miris divlje ruže, one koja raste tamo gdje ne bi trebala, koja prkosi vjetru i kamenu. Tada je osjetila lagani povjetarac kako joj prolazi kroz kosu, nježan poput dodira koji nikada nije dobila, ali za kojim je nesvjesno čeznula. Na trenutak, zatvorila je oči i prepustila se osjećaju koji ju je obuzeo , nečemu nalik prisutnosti, nečemu što je, možda, konačno razumjela.
Nije mogla objasniti zašto je ubrzo nakon toga krenula na put. Noge su je nosile prema planinama, prema mjestu koje nije znala, ali koje je morala pronaći.
Mjesecima kasnije, na istom mjestu gdje je ruža prkosila kamenu, niknulo je još nekoliko ruža. Male, ali savršene, prkosile su vjetru i kiši, pretvarajući goli kamen u oazu neočekivane ljepote.
A mladić, koji je te večeri u gradu izvadio laticu iz džepa, okretao ju je među prstima i zastao, osjetivši nešto što nije znao imenovati.
Nešto poput nade.
Matija Gerić
U noći koja se tiho spušta na grad, s vatrometom što raznosi boje po nebu, osjetim kako se u meni nešto miče. Kao da duboko u onom kutku gdje čuvam sjećanja, gdje se smiruju neizrečene želje, odjekne titraj nade. Nova godina, kažem si. Nova prilika. A ja, zarobljen između prošlog i budućeg, stojim na rubu…
U svijetu koji bruji od glasova što ne govore ništa, mi hodamo u tišini, noseći svoje neizgovorene misli kao teret što nas povija. Grad pulsira svjetlima koja ne griju, lica prolaze, ali nigdje nema pogleda u kojem bismo se mogli zadržati. Vanjski svijet pjeva pjesmu koja nije naša, i što se više trudimo uhvatiti njezin…
Pišem jer drugačije ne mogu. Ponekad imam osjećaj da su riječi sve što imam, posljednje što me drži na površini dok oko mene bjesni oluja. U meni vrije, riječi udaraju poput vjetra u olujnoj noći i kad bih ih zadržao, razbile bi me iznutra poput valova što se lome o stijene. Riječi su moji demoni…
Postoji ritam u svemu što nas okružuje, tišina svemira koja odzvanja kroz naše dane, nevidljive niti koje tkaju stvarnost. Svaki list na vjetru, svaka kap kiše i svaki dah kojeg udahnemo, događaju se u savršenom trenutku. Ništa ne dolazi prerano, ništa ne odlazi prekasno. Priroda nas uči da strpljenje nije pasivnost, već najdublji oblik mudrosti,ono…
Stajao sam pred svijetom, ogoljen do duše, dok su me pogledi sjekli poput noža koji ne ostavlja ranu na koži, već urezuje tragove po srcu. Pitali su me zašto sam odabrao ovaj put, zašto sam ostavio sve što sam gradio i kao vjetar odnijeli moju prošlost, ne shvaćajući da izbora nije bilo. Nisu razumjeli. I…
Razlike među nama su rijeke koje teku kroz divlje klance i tihe doline, oblikujući lice svijeta. Svaka nosi svoju bistrinu i svoje mutne vode, ali na kraju, sve se slijevaju u isto more. Da nije tih rijeka, more bi bilo nijemo, bez glasa, bez sjećanja. Svaki čovjek u sebi nosi svemir , prostran i neuhvatljiv,…
Neostvareni snovi često blistaju jače od ostvarenih, kao zvijezde što plešu na rubovima svitanja. Oni lebde na granicama misli, obavijeni maglom neizgovorenih čežnji.Poput šapata što nikada nisu dodirnuli zrak. U toj tihoj zori, ono što nismo dotakli postaje najfiniji vez na platnu vremena. Svaka nada koja nije ostvarena ostavlja trag, poput kapljice u beskrajnom jezeru…
Božić nije samo svjetlost, on je tren kada noć diše mekše, a svijet kao da na trenutak zaboravi disati. Tada, između dva otkucaja sata, osjetite kako vam toplina klizi niz ruke i ne znate , dolazi li izvana ili iznutra. Možda Božić dolazi s prvom iskrenom mišlju koju niste rekli naglas ili iz tišine sobe…
Na Badnju večer, vrijeme kao da utihne, a svijet se povuče u vlastiti šapat. Ulične svjetiljke postanu fenjeri prošlih sjećanja, dok prozori dišu zlatnim dahom obitelji i bliskosti. Čini se da noć šapće drevne priče, tkajući ih poput čipke između snježnih pahulja. Kroz pukotine uma provlači se glas djeteta koje nije svjesno svetkovine, ali osjeća…
Postoje trenuci kada se sudbina ne skriva iza ugla, nego stoji pred tobom, nepomična i sigurna u sebe. Možeš pokušati zakoračiti unatrag, ali osjetiš kako ti njezine ruke već obavijaju ramena. Trudio sam se. Gradio sam kule od snova, tražio odgovore u rukama koje su mi izmicavale. I svaki put, lice koje sam sreo bilo…
