Prošli su dani, a ja se nisam zapitao , gdje je miš? Kako mu je u njegovim poderanim gaćama? Takve misli obično dođu kasno, kada je kasno. Kada nešto što je bilo blizu, neprimjetno iščezne, a mi tek tada shvatimo da smo ga promatrali, ali nikada zaista vidjeli.
Noći su bile hladnije, vjetar oštriji, a tragovi su nestajali prije nego što bi stigli postati sjećanja. Ipak, otišao sam do kutije. Bila je ondje, netaknuta, a opet drugačija. Postajala je sve prozirnija, kao da je vrijeme jelo njen rub, ali unutrašnjost je ostajala netaknuta. Poderane gaće ležale su na istom mjestu, ali njega nije bilo. Samo nešto više mrvica unutra. Ostatak nečije prisutnosti, znak da je još neko vrijeme bio tu prije nego što je otišao. Ili pronašao nešto bolje. Možda nešto mekše, možda toplije. Možda samo drugo mjesto, jer sve prolazi, pa i ono najsigurnije sklonište.
Dolazio sam narednih dana, donoseći mu kruh, kao da se s prošlošću može pregovarati, kao da se ono što je otišlo može vratiti. I onda, jedne večeri, ugledao sam ih.
Ne samo da se miš vratio, već je imao društvo. Njihova su se tijela uvijek dodirivala, ali nikada nisu stajali na istom mjestu. Kao da su znali da će im kutija jednom propasti, da će poderane gaće jednom nestati, da sve što imaju traje onoliko koliko traje i ni trenutak duže.
I tada sam shvatio.
U toj poderanoj tkanini, u kartonskoj kutiji uz put, nije bilo bijede. Raslo je nešto drugo. Zajedništvo. Tiha sreća. Prihvaćanje. Ljubav, možda , ona za koju ne postavljaš pitanja, ne važeš i ne dokazuješ. Ljubav koja jednostavno jeste, dok traje.Poderane gaće mirisale su na vlažno drvo i staru sol, na sve što preživi kad ljudi odu. Na sve što traje, unatoč vremenu i zaboravu.
Otrčao sam kući, otvorio ladicu i izvadio prve gaće koje su mi došle pod ruku. Bile su cijele, uredne, netaknute. Nije bilo ničega u njima. Zario sam ruke u tkaninu i razderao ih. Pukle su s onim suhim zvukom koji podsjeća na lomljenje grančica u snijegu , zvuk koji uvijek prati nešto što se ne može vratiti.
Obukao sam ih.
Nosio sam ih ponosno, kao neko ko je prvi put shvatio nešto što je oduvijek znao. Jer ako je miš pronašao ljubav u poderanim gaćama, zašto ne bih i ja?
Možda se sreća ne nalazi u cijelosti, u urednosti, u onome što smatramo sigurnim. Možda dolazi kroz pukotine, kroz vjetrove koje osjećamo, ali ne vidimo. Kroz rupe na tkanini, kroz rupe na duši.
I dok sam hodao, pukotine su mi šuškale pjesmu koja nije bila ni tužna ni vesela , bila je samo pukotina u tišini.
Ali nisam siguran je li itko, osim mene, čuo tu pjesmu.
Matija Gerić
