Nije melodija ta koja oživljava uspomene na prvu ljubav. To su sitnice, trenuci uhvaćeni u ledu vremena, tako krhki, a opet vječni. Zaleđeni obrazi one zimske večeri, miris kose koja je mirisala na snove i obećanja, osmijeh koji je mogao rastopiti i najhladnije srce.
Još uvijek mogu osjetiti treperenje srca dok se prisjećam gimnazije. Onog velikog odmora kada je njezin osmijeh, posut zvjezdanom prašinom pjegica, izbrisao sve moje strahove i nesigurnosti.
Noći provedene u zagrljaju. Toplina koja je prkosila stvarnoj hladnoći oko nas. Njezine usne, meke poput najnježnijih latica, bile su oštra suprotnost mojim obrazima, zaleđenim od zimskog zraka. Miris njezine kose i danas, nakon toliko godina, vraća me u te trenutke kada sam vjerovao da ću je zauvijek držati u svom srcu.
A onda hladan dodir stvarnosti. Ona maturantica, ja tek prvašić. Njezini roditelji, uvjereni da je premlada za takve osjećaje, zabranili su nam viđanje. U njihovim očima, bio sam samo prolazna epizoda, nedostojan njezine budućnosti. Prvi ubod stvarnog bola, oštar i nemilosrdan, probio je moje nevino srce.
Osjećaj da bih mogao nestati od tuge preplavljivao me danima. Iako sam znao da neću doslovno umrijeti, činilo se da bi smrt bila milosrdnija od boli koju sam osjećao. Svaki njezin pogled u školskom hodniku, svaki slučajni dodir dok smo se mimoilazili, bio je istovremeno i blagoslov i prokletstvo.
Danas, shvaćam koliko je to iskustvo bilo dragocjeno. Naučilo me voljeti bez očekivanja, čeznuti bez nade, i preživjeti gubitak nečega što nikada nisam istinski imao. Kroz tu bol, otkrio sam dubinu emocija koju samo prva, neostvarena ljubav može donijeti.
I premda vrijeme liječi rane, ožiljak te prve, nevine ljubavi ostaje zauvijek. On nam uvijek pokazuje trenutak kada smo prvi put spoznali što znači voljeti nekoga s cijelim srcem.
Matija Gerić
