Čovjek živi između nekoliko nada. Ne zna koju da zagrli, jer sve ga vuku i sve ga mogu izdati. A bez njih ne zna disati. Nade su mu razasute kao komadići stakla po duši, sijevaju kad ih sunce dotakne, ali znaju i zarezati.
Pa ipak, nosi ih. Kao stare fotografije u novčaniku, izblijedjele, ali njegove.
Nada u ljubav. U tiho jutro kad netko skuha kavu prije njega. U ruku na ramenu bez pitanja. U rečenicu: “Tu sam.”
Vjeruje da će jednog dana, negdje, netko osjetiti njegovu tišinu i ne pobjeći.
Gleda kako se autobus puni ljudima. Svatko sa svojom torbom, sa svojim umorom. A on misli, možda je u jednoj od tih torbi sakrivena i ta ljubav.
Nada u bolje sutra.
U to da će jednog dana netko izgovoriti “volim te” bez straha, bez ograde, bez tišine koja se proteže poslije riječi. Da će rane od prošlosti prestati peckati kad pada kiša.
Gleda kroz prozor kuće koju griju uspomene, ali u kojoj već dugo nitko ne kuca bez najave. Ulica miruje, a negdje dolje stari čovjek hrani ptice, baca mrvice po zemlji i smiješi se kao da zna nešto što svi mi zaboravljamo.
Možda je to bolje sutra, kad nas više ne boli ono što ne možemo promijeniti.
Nada u promjenu.
Da će jednom ustati bez tog umora što se ne vidi, ali se vuče za njim kao hlad. Da će prestati tražiti krivce i početi graditi mostove.
Gleda mladu ženu kako se na semaforu naginje nad kolica, umorna i lijepa u isto vrijeme. Dijete spava, ona ga štiti tijelom od vjetra.
U toj slici je cijela vjera u čovjeka. I promjena.
A između svega toga, on.
Rastrgan.
Zna da su sve nade krhke i zna da nijedna ne jamči ništa osim kucanja srca.
Ali zna i ovo. Kad bi ih se odrekao, kad bi ih prozvao zabludom i zatvorio vrata, više ništa ne bi imao.
Jer čovjek bez nade ne postaje miran. Postaje hladan.
Zato se nada.
Dok hoda po mokrom asfaltu. Dok čeka poruku. Dok broji sitniš pred blagajnom.
Nada se, jer zna da ima nešto u toj upornosti da bude dobar i kad je svijet umoran od dobrote.
I možda ga to spašava ,ta tiha, tvrdoglava, skoro djetinja nada.
Da ništa nije uzalud.
Da svako čekanje ima smisla.
Da će netko, negdje, jednoga dana, razumjeti sve ono što nikad nije znao reći.
Matija Gerić
