Kada sudbina postavlja granice
Usred oluja svakodnevnice , nalazim se na raskršću odluka, gdje se moje želje i težnje sudaraju sa nevidljivim silama koje oblikuju moju sudbinu. U tom trenutku, osjećam se kao drvo pogrešno posađeno u hladu, zakopano i ometano u svojim težnjama. Želja za bijegom je urođena ljudska potreba. Želim se osloboditi stega koje me drže nazad, prolistati i procvasti na nekom drugom mjestu, gdje sunce i život obiluju. Ali često se osjećam vezanim korijenjem za ovu zemlju, koja me čvrsto drži i onemogućava mi kretanje.
Možda su me uvjeravali da nema sudbine, da sam krojim svoje dane. Ali iskustvo mi govori drugačije. Kao drvo u hladu, mogu samo nazirati sunce kroz lišće, maštajući o životu i sreći koja mi izmiče. Biti sretan je nešto što nikada nisam smatrao mogućim. Ali u dubini svoje duše, ta želja tinja kao skriveni plamen. Želim živjeti, iskusiti radost i ispunjenje. Iako se osjećam zakopano u hladu, želja za srećom nikada ne prestaje.
Ipak, moram se suočiti s granicama svoje sudbine. Možda sam pogrešno posađen, ali to ne znači da sam osuđen na propadanje. Mogu se prilagoditi svojim okolnostima, pronaći svjetlost u tami i živjeti život koji je vrijedan. Jer čak i u hladu, mogu pronaći ljepotu u svojim korijenima, u vezama koje sam izgradio i u iskustvima koja sam stekao. Mogu se usredotočiti na stvari koje mogu kontrolirati, kao što su moje misli, osjećaji i akcije.
Sudbina može postaviti granice, ali ja odlučujem kako ću reagirati na njih. Mogu se boriti protiv struje ili se prilagoditi i pronaći svoj put. Mogu se osjećati zakopano u hladu, ali ne moram prestati sanjati. Jer u dubini moje duše, želja za bijegom i srećom nikada ne umire. Možda neću moći prolistati i procvasti na sunčanijim obalama, ali mogu pronaći svoj mali dio sreće u hladu, gdje sam posađen.
Matija Gerić
