Postojalo je vrijeme kada smo svijet gledali kroz prizmu čuda. Širom otvorenih očiju, s nevinim srcima, svaka je sitnica u nama budila osjećaje, hranila našu dušu i širila njene horizonte. U tom čarobnom vremenu, jednostavne stvari bile su blagoslov, a život je bio ispunjen beskrajnim mogućnostima.
Sjećam se trenutaka kada smo uzdizali pogled prema nebu, divili se njegovim nijansama plave i zlatne. Nebo nije bilo samo pozadina naše svakodnevice; ono je bilo veličanstveni platno, čudo Kreatorove ruke, koje nas je pozivalo da sanjarimo. Svaka oluja, svaki zalazak sunca bili su podsjetnik na ljepotu postojanja. Danas, pak, gledamo to isto nebo kao naizmjence prošaranu plavo-sivu pozadinu, koja nas ne pozdravlja s otvorenim ramenima već nas opsjeda nemirom i olujama.
Promatram more koje je, umjesto dom čarobnih sirena , postalo mjesto ljepote i opasnosti u isto vrijeme. Ova plavetnila nekad su budila neizmjeran osjećaj sigurnosti, a sada, kroz prizmu ljudske bahatosti, gube svoju nevinost. Zar se zaista moramo pomiriti s idejom da su naši snovi o morskim dubinama nestali, potisnuti u zaborav onih koji su odlučili da unište čaroliju?
Šume, koje su nekada bile dom čarobnjaka i vila, danas su iznakažene ljudskom pohlepom. Šetaju njima tužne vile i patuljci, u potrazi za spasenjem onih bića koja su ovisila o njihovoj zaštiti. Kada promatram te prizore, srce mi se para. Gdje su nestali naši sanjari? Gdje su oni koji su uzdizali svoj glas za očuvanje ovih čuda prirode?
Anđeli, ti još uvijek nevidljivi čuvari, zure sa zgarišta koja su proizašla iz besmislenih ratova. Oni motaju svoja bijela krila oko izgubljene djece, pružajući im utjehu koju samo oni mogu dati. Tuga je preplavila svijet, a naše svakodnevne molitve postale su rutina bez duše. Svi traže nešto veće, traže čudo u svakodnevnom Bogu, no osjećaj čuda postao je sve rjeđi.
Matija Gerić
