Nedavno me jedan poznanik, koji dobro poznaje sve oluje kroz koje sam prošao, postavio pitanje koje me isprva nasmijalo. “Jesam li ja ok u glavi nakon svega toga?” – rekao je s blagim osmijehom, misleći možda da se šali na moj račun. U tom trenutku, pitanje mi se činilo apsurdnim i smiješnim. No, kako su dani prolazili, ta misao počela je odzvanjati u mojoj glavi, gubeći pritom svu svoju humorističnu notu. Počeo sam se ozbiljno pitati: jesam li stvarno dobro?
Ako sagledam sve što sam prošao, pitanje mog poznanika dobiva težinu. Dijagnoza Karlovog stanja, napuštanje Karla od strane njegove mame, beskonačna borba sa sustavom, te još tisuću drugih problema koji su me zadesili kroz godine. Sve te životne oluje nisu prošle bez posljedica, ma koliko se danas osjećao stabilno i dobro. Istina je da su posljedice vidljive, iako ih možda ne primjećujem svaki dan.
Kada se suočiš s takvim životnim izazovima, normalno je da se pitaš kako su oni utjecali na tvoje mentalno zdravlje. Nije lako izaći iz svega toga neozlijeđen, i iako možda nema vidljivih ožiljaka, unutarnje borbe ostavljaju svoj trag. To su one nevidljive rane koje, čak i kada se ne manifestiraju odmah, polako oblikuju naše ponašanje, stavove i osjećaje.
Misliti da netko može proći kroz toliko toga i ostati potpuno “ok” može biti iluzija. Ne kažem da sam slomljen, ali nisam ni isti kao prije. Pitanje “jesam li ok u glavi” prestalo je biti smiješno jer sam shvatio da je odgovor složen. Dobro sam, ali u tom “dobro” ima i fragilnosti, nesigurnosti, možda i straha. Svatko tko je prošao kroz slične situacije razumjet će ovo.
Možda je najvažnije što mogu učiniti da priznam sebi sve kroz što sam prošao i da ne ignoriram vlastite osjećaje. Normalno je da proživljena trauma ostavi posljedice, i nema ništa loše u tome da potražim podršku. Razgovor s nekim, bilo prijateljem ili stručnjakom, može pomoći da razriješim te unutarnje sukobe i nastavim dalje.
Dakle, na kraju, mogu reći da jesam dobro, ali dobro ne znači savršeno. Naučio sam prihvatiti da rane, iako iscijeljene, ponekad još uvijek bole. I to je u redu. Na kraju krajeva, prošao sam kroz puno toga i to je ostavilo trag, ali i učinilo me jačim, mudrijim, i, nadam se, više svjesnim vlastitih potreba i granica.
Možda nikada neću biti “ok” na način na koji neki zamišljaju. No, naučio sam kako se nositi sa životom, i u tome vidim svoj najveći uspjeh. Ova putovanja su me oblikovala, ali ne definiraju me. U redu je osjećati se kompleksno, i to je dio ljudskosti. Svi mi prolazimo kroz svoje borbe, ali ono što je najvažnije je kako naučimo rasti i nositi se s njima.
U svakom od nas leži snaga da se nosi s izazovima. I kada se suočimo s pitanjem “Jesam li ja ok?”, možda je prava mudrost u prepoznavanju da nije važno biti savršen, već biti prisutan, autentičan, i otvoren za sve emocije koje nas vode naprijed.
Matija Gerić
