Ponekad me usamljenost pogodi tako snažno da se osjećam kao da sam zatvoren u kameni zid stare crkve, gdje hladnoća tišine rezonira poput zvuka tihe noći. Ona se uvlači u mene poput sramežljive svjetlosti napuštenog svjetionika, nesposobne da osvijetli tamu koja me obavija. Ta praznina je opipljiva, kao rana koja polako pulsira, podsjećajući me na nešto što nedostaje, na nešto što više nikada neće biti isto.
Utjeha u takvim trenucima čini se nedostižnom. Kao da je zaključana negdje daleko, izvan mog dosega, dok se svijet sužava na tu sićušnu točku u kojoj ostajem sam sa svojom boli. Mislim da je to najteži dio usamljenosti – ne nužno sama tišina, već osjećaj da svijet nastavlja dalje bez tebe, dok ti stojiš na margini, promatrajući iz daljine.
No, znam da će, baš kao što noć uvijek ustupa mjesto zori, i ovo stanje proći. Možda ne odmah, možda ne sutra, ali negdje u budućnosti, pojavit će se zraka nade. Možda će to biti molitva nekoga tko misli na mene, neka mala gesta koja mi daje do znanja da nisam potpuno zaboravljen. Ta pomisao pruža mi određenu utjehu, pa makar samo kao obećanje da će brod jednom stići do mene, donoseći sa sobom nove ljude i nove priče.
Možda će netko, tko poput mene leži u hladnoj postelji usamljenosti, pronaći svoj mir. Život će se nastaviti, tiho i ustrajno, svatko sa svojom borbom i svojom samoćom. Ali u toj spoznaji, u svijesti da nismo jedini u svom iskustvu usamljenosti, leži nešto što nudi utjehu. Jer, iako smo možda sami u svojim mislima i osjećajima, svi dijelimo tu tihu bitku, svi prolazimo kroz trenutke kada se čini da je tama pregusta da bi se probila.
Matija Gerić
