Godinama se praviš da si ok. Čak i kad ti srce svira kao da netko metalnom žlicom struže po zubima. Uvježbano klimaš glavom, gutaš psovke, emocionalne izboje zatvaraš u staklenke s etiketama „nije bitno“ i slažeš ih u mentalnu špajzu. Na polici pored stida i onog što nikad nisi rekao. I svako toliko neka od njih eksplodira, ali ti se samo praviš da to nije tvoj nered. Jer bolje je biti normalan. Stabilan. Pitom.
Ali ni najtiše stvari ne ostaju tihe zauvijek.
U tebi, već godinama, nešto brunda. Neki motorić na razini pupka. Hrani se gutanjima, nesanicama, pasivnom agresijom i svime što nisi imao s kim podijeliti. I taj tišinom stvoreni stvor počne rasti. Dobiva noge. Dobiva ruke. U jednom trenutku počne vježbati na žicama tvoje psihe.
Onda, klik.
To nije veliki trenutak. Nije ni drama. Samo si stao na Lego kockicu vlastite potisnute tuge. I onda dirigent uđe.
Ne kuca. Ne najavi se. Samo ti iznutra kaže: “Mič’ se. Sad ja vozim.”
I ti si gotov.
Prva rečenica koju izgovoriš je upućena porculanskoj kasici-prasici:
„Gle, svinjo, ti si jedina ovdje koja razumije kako je to držati sve unutra, a da ne pukneš.“
Zatim naručiš 3 kg čevapa i 4 kg sladoleda . Jer dirigent misli da je to doručak šampiona.
Tijelo? Raspada se. Prsti se trzaju kao da sviraju solo na zamišljenoj tamburi. Leđa gore. Uši pulsiraju. Lijeva noga pleše techno, desna plače u ljubavnim notama. Ruke mašu same od sebe, kao da vadiš goluba iz nepostojećeg šešira. Osjećaš da ti je jezik zadebljao, kao da si ga zamijenio komadom kuhane gume.
Oči? Kao pod lošim Wi-fijem, stalno buffering.
Disanje? Kao da ti netko cijedi pluća kroz cjedilo za limun.
A onda dirigent prešalta u višu brzinu. Glavni program počinje.
Pokušavaš napraviti kajganu, u tosteru.
Pišeš pismo čaju od kamilice:
„Lažove. Slatkorječivi biljni prokletniče. Nikad nisi bio za mene. Nisam ti ja za nježno parenje s medom!“
Odlaziš u kupaonicu i nalaziš sebe kako pokušavaš oprati zube… krastavcem.
I taman kad misliš da je to to… Dirigent otvori ormar.
Onaj ormar. Onaj koji nikad ne otvaraš. Gdje si zaključao svoje nedovoljno, nevoljeno, nikad rečeno i onu noć kad si postao kipar vlastitog sloma.
Dirigent zgrabi sve to i baci na pod. I to ne šapatom, nego kao DJ koji dere mix:
“Ajmo sada, disko trauma!”
U sljedećoj minuti, mažeš koljena pekmezom. Vrištiš na napolitanke: ‘Božić je sranje! Pišeš: “Ja sam metla, svi ste mi mrve.”
I onda… TIŠINA.
Tvrda. Debela. Teška kao poklopac od gusenog lonca.
Dirigent baci palicu. Odlazi. Ni “hvala”, ni “doviđenja”. Samo ostavi nered.
Ti stojiš. Disanje se vraća. Tijelo se osjeća kao da te prala veš mašina, bez centrifuge. Srce ti se smiruje, ali znojiš se kao u sauni loših odluka.
Pogled ti luta.
Kruh u zamrzivaču. Riba u mikrovalnoj. Jedna čarapa na kaktusu. Druga u kasici-prasici.
U cipeci ti zaglavljena nota, oblikom upitnika, teksture grižnje savjesti. Gazim je cijeli dan. I svira. U falšu.
Pitaš se je li ovo bio slom. Ili inicijacija. Ili neka nova spiritualna metoda samouništenja.
Jedino što znaš jest, dirigent je još tu negdje. Možda iza slezene. Možda u peti. Čeka.
Možda priprema tango s tvojom ranjivošću. Možda diže orkestar iz pepela.
A ti?
Ti si samo bina.
I taman kad pomisliš da ćeš se sabrati… iz ormara se začuje šapat:
“Idemo, još jednom. Samo jače.”
Rasvjeta počne blinkati.
Tvoje gaće plješću.
Ti pokušaš vrisnuti, ali umjesto glasa, izađe mjehurić.
S mirisom senfa. I krivnje.
U kutu sobe tvoj ego pokušava iskočiti kroz zatvoren prozor.
Dirigent se smije. Onaj smijeh… znaš koji, onaj što zvuči kao da se istovremeno gasi motor, plače beba i krcka hrskavica.
I onda ti šapne, iznutra, kao da te tješi:
„Samo ti budi hrabar. Ja ću voditi. Ti… sviraj očima.“
Crnilo.
Zavjesa pada. A u pozadini… štucanje. Tvoje? Ormara? Dirigenta?
Nema veze.
Predstava je tek počela.
Matija Gerić
