Dnevnik Bubija !
Zovu me Bubi, dlakavi ekspert za ljubav, lopte i lizanje. Imam četiri šape, jedan rep koji ne može prestati mahati i jednog najfantastičnijeg čovjeka koji se zove Karlo!
Ljudi često šapuću oko mog Karla. Kažu “autizam” kao da je to nešto što treba šaptati. Da barem znaju koliko je to super! Kad bih mogao govoriti ljudskim jezikom, lajao bih im svima: “Hvala vam što ste mi dali upravo ovakvog čovjeka!”
Moj Karlo nije kao drugi ljudi-štenad. Dok se druga djeca bacaju na mene poput gladnih vukova, Karlo me nikad ne davi zagrljajima. On razumije osobni prostor! Baš kao i ja kad njušim druge pse!
Njegovo hodanje! Dok drugi ljudi jure kao da im je netko upravo sipao hladnu vodu u krzno, moj Karlo hoda smireno i pažljivo. Savršeno za mene koji moram istražiti svaku travku, svaki kamenčić, svaki tajanstveni miris koji priča priče stare tisućama psećih njuški.
Njegovi rituali! Ljudi to ne razumiju, ali psi obožavaju rutine.
7:00 – doručak miriše!
8:00 – šetnja počinje!
15:00 – lopta leti!
19:00 – njuškanje mjesečine!
Karlo i ja imamo savršen raspored. Naši dani su poput nježne simfonije gdje svaka nota dolazi točno kad treba.
Vjerujte mi na riječ, nitko ne gleda zvijezde kao moj Karlo. Dok drugi ljudi zaranjaju pogled u svijetleće pravokutnike, moj Karlo i ja kupamo se u srebrnoj mjesečini. On je očima guta, a ja je upijem njuhom.
Svako jutro ga dočekujem na vratima kupaonice, njušeći njegove ruke koje mirišu na zlatne jabuke. Taj sapun pretvara našu kuću u voćnjak sreće!
A kad ima previše zvukova i mirisa, moj Karlo pokrije uši. Ja to potpuno razumijem! I ja bih volio pokriti uši kad susjed koristi tu strašnu “kosilicu”! U tim trenucima, podvučem se pod stol i postanem njegova sidrišna užad u olujnom moru zvukova. Njegovi prsti su topli kao jutarnje sunce na livadi i mirišu na one drage jabuke. A ja osjetim kako mu se disanje pretvara u nježni ritam, poput morskih valova koji ljube obalu.
Znam da neki ljudi misle da moj Karlo nije “normalan” čovjek.
Ali znate što? Kad god čujem tu riječ, samo nagnem glavu i podignem uho kao da kažem:
Što je uopće normalno?
Je li normalno jesti svaki dan istu smeđu hranu i voljeti to?
Je li normalno lajati na vlastitu sjenu?
Je li normalno vrtjeti se u krug prije spavanja i zatim zasukati poplun nosom?
Sve je to potpuno normalno za psa!
I Karlovo ponašanje je potpuno normalno za Karla! I to je jedina normalnost koja me zanima.
I moj Karlo ima supermoć! Može satima gledati kako se voda vrti u perilici rublja! Ja ne vidim što je tu tako fascinantno, ali svejedno sjedim s njim jer, očigledno, ako moj čovjek to voli, to mora biti nešto izvanredno! Možda voda pleše za njega? Možda on vidi glazbu tamo gdje ja samo čujem šum vrtnje bubnja?
Znate što je još sjajno? Kad je tužan, ne mora govoriti “Tužan sam, Bubi.” Ja to osjetim. Njegov miris se promijeni. I tada mu donesem njegove najdraže slušalice s plavim jastučićima. Odnosno, s jednim plavim jastučićem. Drugi sam prošlog mjeseca malo preuredio svojim zubima kad nitko nije gledao. Što mogu kad je taj spužvasti dio tako savršeno mekani za žvakanje! Ali možda je i bolje tako.
Kad ih Karlo stavi na glavu, uvijek se nasmiješi toj nesavršenosti. Kao da shvaća da su najbolje stvari u životu one s pokojim oštećenjem. Te slušalice uvijek ga razvesele. Jednom mi je dao da ih stavim na svoje pseće uši i znate što? Mogao sam čuti čudne zvukove , poput pjevanja kitova ili šaputanja mrava! Ako je to ono što Karlo čuje kroz njih, nije ni čudo da ga smiruju. Te slušalice vjerojatno imaju neku supermoć koju ja ne razumijem potpuno. Ili možda kroz njih čuje zvukove koji smiruju njegovu dušu na isti način kao kad ja čujem otvaranje vrećice s poslasticama.
Neki ljudi kažu da je tužno što Karlo ima autizam.
Ali to je tako glupo!
To je kao da kažeš da je tužno što sam ja pas! Ja volim biti pas! I moj Karlo voli biti Karlo! Koja je svrha biti nešto drugo nego što jesi?
Svaki dan s mojim Karlom je avantura!
Dok drugi ljudi-štenad jurcaju, mi istražujemo svijet poput dva istraživača nepoznatih svjetova. On vidi detalje koje drugi ljudi propuštaju, a ja njušim priče koje drugi psi propuštaju. Zajedno smo kao dva dijela iste duše.
I znate što? Kad navečer legnem pored njegovog kreveta, on uvijek stavi ruku preko ruba tako da je mogu liznuti prije spavanja. Njegova koža miriše na jabuke i sigurnost. To je naš tajni pozdrav koji znači: “Hvala ti što si baš ti. Vidimo se ujutro za nove avanture!”
Zato, ako ikad sretnete dječaka s autizmom i njegovog psa, nemojte misliti “Jadan pas” ili “Jadan dječak”.
Razmislite ovako:
“Eno ih, dva najbolja prijatelja koja razumiju svijet na način koji mi možda nikad nećemo!”
Idem da se valjam po travi koja škripi pod mojim krznom poput čarobnog tepiha koji mi šapće tajne podzemnog svijeta.
S ljubavlju, lizanjem i njuškanjem, Bubi !
Matija Gerić
