Zaboravljeni snovi djece s posebnim potrebama
Karlo je oduvijek bio dijete s posebnim sjajem u očima, sjajem koji se pojavljivao svaki put kad bi se spomenula riječ „nogomet“. Ta igra, tako jednostavna, a opet tako čarobna, ispunjavala je njegovo srce neizmjernom radošću. Nogomet nije bio samo sport za njega; bio je to svijet u kojem je Karlo pronalazio sebe, svoje snove i svoju sreću. Njegova soba je mala galerija nogometnih uspomena, s dresom Luke Modrića na najistaknutijem mjestu, jer Modrić nije samo idol – simbol je svega što je Karlo voli u nogometu.
Kao i svako dijete, Karlo sanja da jednog dana izađe na teren, obuče kopačke i osjeti kako je to postići gol, baš kao njegov idol. No, jedan običan dan, dok je šetao pored nogometnog terena Radnika Križevci, taj san je postao stvaran, opipljiv – barem na trenutak. Srce mu je ubrzano kucalo dok je gledao djecu kako trče za loptom, a njegove usne su se, gotovo nesvjesno, razvukle u najširi osmijeh. „I ja želim igrati nogomet,“ izjavio je ushićeno, s nadom koja je rasla iz svakog njegovog daha.
Ali tada, u tom istom trenutku, svijet je stao. Radost je nestala, zamijenjena teškim teretom stvarnosti. Kako mu reći da će taj san, možda, zauvijek ostati samo to – san? Kako mu objasniti da, iako njegovo srce želi, njegovo tijelo neće moći pratiti taj ritam igre? Osjećaj nemoći, taj strašni osjećaj da ne možeš pomoći djetetu koje toliko voli, toliko sanja, toliko želi, bio je nepodnošljiv. Kako mu reći da nogomet, onaj isti nogomet koji mu toliko znači, možda nikada neće biti dostižan?
Najbolniji dio cijele priče je spoznaja da Karlo nije jedini. Postoje mnoga djeca poput njega, djeca čije srce kuca za sport, za igru, za sudjelovanje, ali im društvo ne pruža ni priliku ni podršku. Ta djeca imaju pravo na sreću, pravo na djetinjstvo ispunjeno smijehom, igrom i sportom, baš kao i sva druga djeca. A ipak, njihov put je težak, ispunjen preprekama koje se često čine nepremostivima. I dok se mi kao društvo ponosimo svojim postignućima u sportu, dok slavimo velike pobjede, zaboravljamo na one male, svakodnevne pobjede koje su jednako važne.
Kako pogledati Karla u oči i reći mu da on to neće moći? Kako ne osjetiti goruću nepravdu zbog toga što društvo, u svom napretku, zaboravlja na one najranjivije? Karlo i djeca poput njega ne traže sažaljenje; oni traže priliku. Priliku da igraju, da budu dio nečega većeg, da osjete sreću koju sport donosi. I dok god ne pružamo tu priliku, dok god ne stvaramo uvjete u kojima i djeca s posebnim potrebama mogu sudjelovati u sportu, mi kao društvo nismo ispunili svoju dužnost.
Karlo možda nikada neće zaigrati na velikom stadionu, možda nikada neće postići gol u pravoj utakmici, ali njegova ljubav prema nogometu je prava i iskrena. I ta ljubav zaslužuje biti priznata, poštovana i podržana. Zaslužuje šansu da se izrazi, na način koji odgovara njegovim mogućnostima. Jer svaki san, ma koliko velik ili malen, zaslužuje priliku da bude ostvaren. A mi, kao društvo, imamo odgovornost da tu priliku omogućimo. Karlo, i sva djeca poput njega, to zaslužuju.
Matija Gerić
