U tišini jutra, stojimo pred prozorom. Zrak još miruje, gust od sna. Svjetlost razbija tamu poput pradavnog koplja istine, probijajući se do naših duša. Osjećam kako mi srce bubnja drevnim ritmom, istim onim koji je odzvanjao u prsima prvih ljudi dok su, zagrljeni strahom i nadom, promatrali kako mrak uzmiče pred jutrom.Strah i nada. Kao dva djeteta u istom zagrljaju.
Uskrs nije samo blagdan. On je mistični zov iz dubine vremena, neshvatljiva sila koja me obuzima. Kroz nas protiče nešto što ne mogu imenovati , kao da smo nakratko dotaknuli samu srž postojanja.
U šarenom jajetu krije se simbol stariji od riječi,stariji i od samog pitanja.
Kad ga dodirujemo, stapamo se s krugom života, prstima opipavamo hrapavu ljusku, osjetimo pod kožom kako život pulsira.
Tren.
Mi smo samo tren. Ali tren u kojem miriše pogača, topla, upravo izvađena iz pećnice. Ruke koje je lome pripadaju našim precima. Komadi pogače lome se i padaju na dlanove, donoseći tišinu prošlih stolova. I prisutnost onih koji više ne sjede za njima.
Izlazimo u jutro. Zemlja pod nogama diše. To nije samo proljeće , to je drevna sila koja se budi, eruptira iz srca svijeta. Ta moć teče mojim žilama dok gledam kako rosa grabi svjetlost zubima, reže je u blistave krhotine.
Čudo običnog dana koji postaje svet.
Čujem cvrkut koji mi razreže tišinu, osjetim pod prstima raskvašenu zemlju, hladnu, živu. Miriše na djetinjstvo u gumenim čizmama. Na zemlju koju smo voljeli prije nego smo znali što znači riječ “voljeti”.
Navečer, pod zvijezdama, shvaćam , Uskrs je trenutak kada se granica između sada i vječnosti raspršuje u pepeo. U tišini, dok se pepeo miješa s rosom, osjetim prisutnost svih onih koji su hodali prije nas. Njihove nade šapću mojima. Udišem ih.
Vatra. U meni. Ne gasi je ni kiša.
Uskrs je tišina koja viče. Iskonska snaga struji dok lomimo kruh i gledamo kako se mrvice rasipaju po stolu , svaka nositelj tajne stare koliko i glad.
Baš kao što je kamen s groba odvaljen, odvaljen je i kamen s moga srca.
I dok tonemo u san, u prsima mi treperi spoznaja. Pripadamo nečemu što je počelo davno prije nas. I što će trajati, čak i kada naše ruke ispuste posljednju mrvicu kruha, dok zrak još uvijek miruje, gust od sna.
Uskrs u nama budi vjeru , ne onu naučenu, već onu iskonsku, praiskonsku. Nosi u sebi odjeke starih vatra, drevnih priča i pretkršćanskih simbola, zemljanih, sirovih, neukrotivih. Kao da su kroz stoljeća sve vjere, svi snovi, svi mitovi , pronašli zajednički jezik u tom jednom, svetom trenutku kad smrt nije kraj, nego vrata. Uskrs je mjesto gdje se nepobjedivo lomi, gdje ono što izgleda kao kraj zapravo šapće o početku. O nečemu novom, tajanstvenom, nedorečenom. I možda upravo zato u prsima osjetimo onaj drhtaj , jer znamo, bez da znamo zašto, da pripadamo. Jer svi mi nosimo to sjeme vječnosti, zakopano duboko u nama. I ono klija u šarenom jajetu koje stavljamo na stol, u toplom kruhu koji lomimo s drugima, u tišini koja viče, u suzi koja se ne vidi, ali peče.Matija Gerić
