Vidio sam vjetar kako pleše kroz tvoju kosu, nježno, kao da nosi tajnu koju samo on razumije. Svaki njegov dodir bio je poput šapata prošlih vremena, poput dodira nečega što je jedino njemu poznato. Milovao te je pažljivo, gotovo u strahu, kao da bi svaki jači dah mogao razbiti čaroliju tog trenutka. Stajao sam po strani, svjestan svoje nemoći, svjestan da nikada ne bih mogao dotaknuti tvoju dušu tako blago kako je to činio on.
Taj vjetar, koji nije samo šuštao kroz tvoje pramenove, postao je moje riječi. Moj neizgovoreni zagrljaj, moj vapaj neba. Zamolio sam ga, tiho, gotovo šapatom, da te čuva, da te nosi kroz svaki nemirni dan, da ti bude i zaklon i sloboda. Nije bilo potrebe za glasanjem, jer sam znao , on će te slušati, bolje nego bilo koji ljudski glas.
Bio sam samo promatrač, ali u tom prizoru osjećao sam cijeli svijet , svaki trenutak nježnosti ikada proživljen, svaku ljubav koja je ikada pronašla svoj dom u nečijem srcu. Vjetar je postao moj saveznik, moj glas u tišini. Bio je moje moljenje bez riječi, moj način da budem uz tebe, nevidljiv, ali prisutan.
Dok je prolazio kroz tvoju kosu, osjećao sam kako sa sobom donosi dio mene, moje želje, moje molitve. Ako ikada osjetiš da te lagani povjetarac grli u samoći, znaj da je to moj način da budem uz tebe , u tom trenutku, u tom dahu, uvijek prisutan, nevidljiv, ali nikada daleko.
Matija Gerić
