Kako je to ?
Kako je to biti roditelj djeteta s teškoćama u razvoju?
To je pitanje koje nitko ne postavlja naglas. A svi glume da ih zanima odgovor.
Kako je to?
To je kao da nosiš knjigu prepunu svetih riječi, a nitko ne želi čitati.
To je kao da ti srce gori, a oni te pitaju jesi li probao spavati više.
Ljudi me gledaju kao ptice grabljivice što kruže nad ranjenikom, njihovi pogledi nisu pitanja, nego presude.
Ponekad bljesne nešto mekano u njihovim očima, ali ugasi se brže nego što se rodi. Kao da ljubaznost nije u modi.
Moj sin Karlo sada ide u srednju školu.
To nije korak. To je uspon na visoku planinu bez opreme.
To je život u kojem dijete nosi pelene sa sedam godina, a ti mu nosiš svijet na leđima bez da itko to vidi.
On grize kad ne zna kako da vrisne, a ja grizem zube jer ne smijem pasti.
Dok drugi sanjaju medalje, ja slavim kad sam zakopča jaknu.
Kako je to?
To je gladijatorski život u areni u kojoj se borite ti, tvoje dijete i tišina.
Godinama sami. Karlo i ja. Bez ikoga. Bez pitanja. Bez ruku koje pomažu.
Samo tišina, gusta i nepravedna.
Ali ta tišina me naučila nečemu. Da se hrabrost ne rađa s publikom.
Da istinski ratnici ne čekaju aplauz.
Sjećam se kad mi je rođakinja napisala:
“Ti si pravi heroj”, s onim kiselo-slatkim smiješkom.
Nije pitala kako smo. Umjesto toga, ismijala me. Kao da glumim žrtvu jer pišem iskreno o životu s djetetom s autizmom.
Kao da je ljubav prema vlastitom djetetu slabost.
Kao da je nježnost nešto što se treba sakrivati.
Kao da se iskrenosti treba sramiti.
Želim da znate koliko bole vaše godine šutnje.
I koliko još boli. Jer kada me moje dijete pita:
“Zašto nas nitko ne voli?“, ja šutim.
Jer kako mu objasniti vaš kukavičluk?
Kako je to?
To je osjećaj da svaki pogled kaže:“Ti si previše. A tvoje dijete, još više.“
To su godine koje te nauče, da snagu ne tražiš izvana, nego da je iskopaš iz vlastite kosti. I da je kad-tad pretvoriš u ljubav.
Vi ne znate koliko nam je danas dobro.
Jer ste propustili vidjeti koliko je koštalo.
Moj Karlo, moj sin, moj vitez, on koji je “drugačiji” jer nikada neće postati bezdušan. On koji uvijek pita: “Kako si?“, dok vi godinama ne pitate ništa.
To je moja pobjeda. Naša pobjeda.
On se uvijek zahvali. Uvijek pruži ruku. Uvijek bude čovjek.
A vi?
On je dijete koje ljubi bez uvjeta, dok vi volite s uvjetima toliko sitnim da ih ni mikroskop ne prepozna.
Kad idući put sretnete roditelja čije dijete nosi drugačije nebo i on vam kaže da je dobro,vjerujte mu.
Jer iza te riječi stoje godine krvi, suza, tišine i borbe. Jer mi znamo što znači svaka sitnica. Nama je prvi snijeg razlog za slavlje.
Vaše zlato, nama je prah.
Ja, kao otac, ne tražim vaše hvalospjeve.Samo da priznate da postojimo.
Da postojimo. I da vrijedimo.
To nije previše.
Zahvalan sam čak i na vašoj okrutnosti. Kovala me kao čelik.
Ismijavali ste me i učili me kako dišem ispod vode.
Vi ste bili neželjeni kist kojim sam naslikao snagu.
Karlo me vodi.
On je moj kompas u svijetu koji zaboravlja sjever.
A vi, vi koji birate prezir umjesto razumijevanja, ne trebate nam.
Mi imamo jedno drugo.
Kako je to?
Teško.
Kao dizanje planine rukama.
Ne tražimo krunu.
Tražimo samo priznanje da postojimo.
I da…
Ponosni smo.
Matija Gerić
