Karlo, živi u svijetu koji je za mnoge tajanstven i teško shvatljiv, zatvoren u nekom svom prostoru, daleko od nas.
Ponekad se vrti u krugovima, skače bez ikakvog očitog razloga, ili se izgubi u pogledu na nešto naizgled beznačajno. Ali znam, duboko u sebi, da njegov svijet nije prazan niti besmislen. On je prepun boja, zvukova i osjećaja, toliko snažnih da ih mi, koji ga promatramo izvana, jedva možemo pojmiti.Karlo se često voli okretati oko sebe ili vrtjeti predmete, a ponekad maše prstima i rukama ispred lica.
Kao njegov otac, svakodnevno učim kako razumjeti taj njegov svijet. Na početku sam se često pitao zašto skače, zašto se povlači u svoj kutak. Bio sam zbunjen, pa čak i uplašen. No, sada znam da je to njegov način da se nosi s okolinom koja ga ponekad preplavi. Kada skače, to nije znak nemira ili nelagode, već način na koji oslobađa energiju i smiruje svoje misli koje ponekad bruje poput oluje. Kad se zagleda u nešto sitno, shvaćam da vidi ono što većina nas propušta – detalje koji su njemu važni, mali svjetovi u kojima pronalazi utjehu.
Komunikacija s Karlom nije jednostavna. Svjestan sam koliko se trudi pronaći riječi, ali govor za njega često izgleda kao labirint iz kojeg nema izlaza. No, to ne znači da nema što reći. Njegove misli su duboke, predivne i pune života, ali put do njihovog izražavanja zna biti trnovit. Kada riječi ne dođu, njegovo tijelo govori umjesto njega – kroz skokove, osmijehe, tišinu.
Na taj način, razumijem da njegovi pokreti nisu besmisleni – oni su njegov način da se zaštiti, da prilagodi svijet sebi kako bi ga mogao podnijeti.
Često maše prstima i rukama ispred lica,kao način komunikacije ili izražaja osjećaja, koje on ne može lako izraziti.
Gledam ga kako se trudi nositi s mirisima, zvukovima i dodirom koji mu mogu biti preplavljujući. Povlači se u svoj svijet ne zato što želi pobjeći, već zato što mu je tamo sigurnije, mirnije, podnošljivije.
Karlov svijet je drugačiji, ali nije manje vrijedan. Ispod te krhke površine, njegov svijet je ispunjen ljepotom, maštom i snagom koju trebamo prepoznati.
Matija Gerić
