Prošlost je teška i uporna. Kao rijeka koja se povlači, ali ostavlja tragove mulja na obali, ona nas sapliće svojim nevidljivim rukama. Koračamo, misleći da smo slobodni, a onda iznenada osjetimo njen stisak, hladan i neumoljiv. Nije to uvijek bol, ponekad je samo tiho, uporno podsjećanje na ono što je moglo biti drugačije, na riječi koje su ostale zakopane u tišini.
Ali svemu dođe kraj. Dođe trenutak kada čovjek mora stati, udahnuti duboko i pogledati unazad bez straha. Priznati poraz nije znak slabosti. To je trenutak istine, trenutak kada se svjetlost spusti na ono što smo dugo držali u tami. Prošlost nije uteg koji nas drži u mjestu, već sjeme koje možemo zasaditi u tlo razumijevanja. Svaka rana, svaka pogreška, svaki izgubljeni dan dio su puta koji nas je doveo ovdje. Ne možemo pobjeći od onoga što nosimo u sebi, ali možemo to prihvatiti, pogledati mu u oči i reći: “Sad je dosta.”
Čovjek mora naći način da oslobodi teret. Nekada su ljudi palili pisma koja nisu stigla na svoja odredišta, puštali dim da odnese njihovu bol. Drugi su zakopavali predmete, vjerujući da će zemlja preuzeti njihovu tugu i dati joj novo značenje. U nekim kulturama, ovaj obred otpuštanja bio je dublje oblikovan.
U Japanu su cvjetale ceremonije gdje su ljudi zakapali svoja sjećanja pod trešnje, moleći se da im tuge otplove s laticama, a korijeni prime bol i pretvore je u cvijet. U svemu tome krije se isti nagon, ista želja da se raskine lanac koji nas vezuje.
Tako sam i ja zakopao ružu. Metalnu ružu, hladnu pod prstima, ali nekada toplu od nade. Izrađivao sam ih vlastitim rukama, kao dokaz da se trudom i upornošću može nešto promijeniti, da se svijet, makar u nečijem srcu, može potaknuti na rast. Nosila je vjeru u svijet koji je živio samo dok sam vjerovao. A onda,pukotina, lom, tišina. Rasprsnuo se u prah, a s njim i dio mene.
A ipak, najvažniji obred odigrava se u nama samima. Nije važno što je bilo, važno je što sada činimo s tim. Greške nisu prokletstvo. One su svjedoci bitaka koje smo vodili, putokazi koji nam govore gdje smo pali i gdje smo ustali. Nema savršenstva i nema smisla težiti mu. Čovjek koji živi da ne pogriješi, ne živi. On je privezan za obalu, uplašen vjetrova, dok more što lomi obalu istovremeno donosi sol koja čuva sjećanja i hranu za novo stablo, noseći one hrabre, one koji su se usudili isploviti unatoč olujama.
Zakopavanje prošlosti ne podrazumijeva njezino brisanje, već oslobađanje prostora za ono što tek dolazi. Mulj koji rijeka ostavlja nije obična prljavština, nego crna zemlja koja, poput milosrdne majke, hrani korijenje onoga što će iz nje niknuti. Baš kao metalna ruža, koja se, prekrivajući se hrđom od vlažnog dodira rijeke, ponosno uzdiže, zahvaljujući tom istom mulju, iako skromno, pruža život i snagu novim cvjetovima.
To je ples življenja ,dva koraka naprijed, jedan unazad, ali nikad isti.
Kako vi otpuštate prošlost? Zakapate li je pod korijenjem vremena, puštate da je rijeka odnese ili je nosite sa sobom dok ne postane lakša od daha? Možda imate neki svoj ritual, tih i samo vaš, kojim lomite lance onoga što je bilo?
Matija Gerić
