Postoje dani koje uokvirimo osmijehom, dani koji mirišu na kolače i svijeće, na pjesmu i dlanove koji se grle. Crveni krugovi u kalendarima, ti naši mali svjetionici sreće. Rođendani, godišnjice, prve riječi, prvi koraci, prve petice. Ti dani dolaze s balonima i odlaze s albumima.
Ali postoje i oni drugi datumi. Tiši. Teži. Ne nose mirise, ni pjesme, ni pozdrave. Ne obilježavamo ih ,oni obilježe nas. Ne najavljuju se, samo dođu i ostanu. U koži, u kostima, u načinu na koji dišemo kad ih osjetimo. Rastu s nama, svake godine sve dublje ukorijenjeni, poput stabla koje nikad nije cvalo, ali se nikad nije ni prestalo boriti za život.
Danas je jedan takav dan. Deset godina otkako su se vrata zatvorila bez riječi, bez objašnjenja, bez pogleda unatrag. Samo zvuk kvake, hladan i precizan, kao šav koji puca na mjestu gdje je srce najtanje. Tog dana Karlo nije izgubio majku. Majka je izgubila njega.
A on je ostao, s medvjedićem u ruci i pogledom koji nije znao što znači kraj, ali je znao da se nešto nepovratno promijenilo. Imao je pet godina, trenirku s poderanim koljenima i majicu sa slikom Hulka. Držao me za ruku, čvrsto, ali bez panike, kao da ga je nešto u njemu tjeralo da još uvijek vjeruje da će se vrata otvoriti, da će se scena ponoviti, da netko negdje drži daljinski i samo je pauzirao ovaj film.
Ali nije bilo reprize. Samo tišina. Teška kao mokra deka na grudima. I zrak koji više nije mirisao isto.
Taj njegov pogled, to nije bio pogled djeteta koje je ostavljeno. Bio je to pogled djeteta koje počinje naslućivati da ljubav nije uvijek dovoljna. Ili da nekima nikada nije ni bila.
Pamtim taj trenutak jer me prelomio, iznutra, bez glasa, bez vriska. Tog dana nisam samo ostao , tog dana sam postao. Ne superjunak, ne mučenik, ne svetac. Samo čovjek koji više nije imao izbora osim da voli, do kraja, bez uvjeta, bez sigurnosne mreže.
Postao sam soba. Ne u prenesenom značenju, stvarna soba. Ona koja ima miris djetetove kose i pelene, koja zna kad treba šutjeti i kad treba govoriti, čak i kad riječi kasne. Soba koja noću broji disanja i danju broji pokušaje. Soba koja se ne zaključava, koja uvijek ima mjesto za jedno “tata?”
Pelene, suze, tišina. Umor koji se ne liječi snom, nego upornošću. Ruke koje tresu jutarnju kavu dok drže sve što nije smjelo pasti. Ritam dana koji nikad nije postao rutina, nego borba satkana od ljubavi, straha i nade. I s vremenom, od ponosa.
Karlo je rastao. Godine su prolazile kao godišnja doba koja se nikad ne zaustavljaju. I u svakom od njih nosio je nešto svoje, tiho, zatvoreno, često neshvaćeno. Učio je svijet na svoj način. I svijet je učio mene kako ga voljeti. Ne po pravilima. Po srcu.
S njegovim rastom, rastao sam i ja. Više nisam bio samo otac. Postao sam dom. Zaklon. Kompas. Zid na koji se oslonio kad su riječi bile previše, a buka svijeta preglasna. Postao sam netko tko zna kad ga treba pogledati, a kad samo biti tu. I netko tko ga nikada neće ostaviti.
Danas ima petnaest godina. I nosi u sebi tugu koju ne izgovara, ali koja se vidi u sjenama njegovih očiju. Tugu koja zna brojati. Deset godina bez majke. Deset godina tišine koja nikad nije sasvim utihnula. I tu tišinu nosimo obojica, svaki na svoj način. On, u šutnji. Ja, u pokušajima.
Zato pamtim ovaj datum. Ne zbog boli, ona je sada drugačija, dublja, tiša, gotovo zahvalna. Pamtim jer je tog dana sve prestalo i sve započelo. Tog dana sam postao čovjek koji ne napušta. I Karlo je postao razlog zbog kojeg vjerujem da ljubav može izgraditi cijeli svijet, čak i kad se sve sruši.
Ne slavim ovaj dan. Ne pričam o njemu. Samo ga prepoznam kad dođe, kao stari ožiljak koji ne boli, ali znaš kad ga dotakneš. Otvorim prozor, pustim da mi vjetar pomiluje lice i udahnem kao da prvi put dišem.
Ponekad, baš tog dana, kroz ista ona vrata kroz koja je ona otišla, uleti vrabac s grančicom u kljunu. Mali, tvrdoglavi život u pokretu. Ne nosi simbol, ne nosi poruku. Nosi samo, nadu.
I to je dovoljno.
Jer ja sam ostao.
I on je rastao.
I dani se nižu.
I ljubav ne odlazi.
Matija Gerić
