Ljubav je… pa kako da to napišem, a da ne slažem? Kako da je opišem, a da ne pojednostavim? Možda je najbolje reći , ljubav je ona što uvijek dolazi bez najave, a nikada ne odlazi bez posljedica. Nije ona definicija u udžbeniku, nije slika u romantičnom filmu, nije čak ni srce na poruci. Ona je… više. I manje. I sve između.
Ponekad se skriva u dodiru koji traje točno onoliko koliko treba da poželimo još jedan. Ili u tišini između dvoje ljudi koji više ne trebaju riječi. Ponekad je pogled koji traje predugo, a ne boli. Ili osmijeh koji se ne tiče usana, nego pupka, ili negdje još dublje , tamo gdje se tijelo susreće s dušom.
Kažu da je fizička privlačnost početak, a razum nastavak. Ali što ako je ljubav zapravo ona čudna treća stvar? Nešto što ne ulazi ni kroz oči ni kroz misao, nego kroz rupu u svijetu, onu nevidljivu, između jednog daha i drugog. Možda je to ono šesto čulo , instinkt što zna prije nego što shvatimo, osjećaj što prepoznaje prije nego što razum kaže “da” i ostaje, i kad sve drugo ode.
Ljubav se ne bira. Ona bira. Ulazi tiho, kao rosa koja se skupi na prozoru u zoru. Ili kao nemir prije sna. Nosi sa sobom nadu, pa onda tu nadu slomi, pa ti kaže , e sad, sad stvarno voliš. Jer ljubav nije samo ono lijepo. Ljubav je i ono teško i ono tužno i ono nesigurno. Ljubav zna kako da te razvuče po vremenu i prostoru, da te posloži i rastavi kao puzzle koje nikada nisu imale sve dijelove.
Upoznao sam je mnogo puta. I svaki put je izgledala drugačije. Imala je drugačiji glas, drugačije ruke, drugačiji razlog da ostane i jednako dobar razlog da ode. Uvijek ista, a nikad prepoznatljiva. Možda zato što ne dolazi iz nas, nego prolazi kroz nas. Kao vjetar koji ne zna da je vjetar. Kao svjetlo koje ne zna da sja.
A opet, kad nestane , sve stane. Mirisi izblijede, okus postane tup, riječi se smanje. Čula spavaju, kao da čekaju da se ona vrati i ponovno ih zapali.
Što je onda ona?
Možda samo srce svijeta koje lupa unutar našeg, a mi mislimo da je to samo osjećaj.
A zapravo , to je svemir što kuca u nama, bez pitanja, bez smisla, bez milosti. Lupa kad ljubimo, kad gubimo, kad čekamo, kad bježimo. Lupa u tišini, u stisku ruke, u suzi koja ne zna zašto je pala.
To nije naše srce. To je nešto veće, dublje, starije od nas. I kad ga čujemo , sve drugo utihne.
I samo stojimo.
I dišemo.
I znamo.
Matija Gerić
