Dok se zora pretvara u jutro, šetnje s Karlom i Bubijem postaju ples bez glazbe, samo dahovi, koraci i šapat šume koja nas uči kako biti dio nečega što nema ime.
Bubi nestrpljivo trčkara ispred nas, njegov rep je nalik plamenu koji titra na vjetru. Karlo se smije, smijeh mu se širi čitavom livadom, plešući među granama šumarka, stapajući se s cvrkutom ptica. Njegova radost je iskrena, neokaljana mislima o jučer ili sutra.
Hodamo dalje i priroda nam priča svoju priču. Potok žubori svojim vječnim šapatom, voda preskače kamenčiće kao razigrano dijete. Bubi, ne mareći za hladnoću, staje usred vode i njuška nešto nevidljivo, dok se svjetlost prelama oko njega u tisuću kapljica. Odjednom, podigne glavu, uši mu se napnu, a tijelo se zgrči od uzbuđenja. Iz grmlja se začuje šum, i prije nego što stignem trepnuti, Bubi jurne naprijed.
„Bubi, stani!“, viče Karlo kroz smijeh, ali pas ga ne doživljava. Pronašao je svoj plijen , fazan, sakriven među granama, sada pokušava pobjeći, no Bubi ga neumorno slijedi, probijajući se kroz visoku travu i vitke stabljike koje se povijaju pod njegovim koracima. Između stabala, u plesu sjena, odvijao se ritual stariji od nas samih , praiskonski nagon, koji je oživio u Bubijevim očima. Karlo, iako se smije, osjeća kako mu se krv ubrzava , neki davno zaboravljeni odgovor na zvuk Bubijevih koraka.
Karlo pokušava dozvati psa, ali njegov glas se gubi u vrtlogu laveža i udarca krila o zrak. Zanesen jurnjavom, ne pazi na korijenje koje izranja iz zemlje poput ruku drevnih stabala, spotakne se i padne ravno u blato. No umjesto negodovanja, njegov smijeh odjekne šumom, zvonak i razigran. Brzo se pridigne, otresa ruke i bez oklijevanja nastavlja trčati za Bubijem, ne mareći za blatne tragove na sebi. Jer u tom trenutku, ništa drugo nije važno , samo jurnjava, samo sada.
Vjetar nam donosi miris svježe zemlje i procvjetalog bagrema, a negdje u daljini začuje se cvrkut ptica,koji se širi poput zvona kroz šumu. Priroda ne čeka nikoga, ona nije tu zbog nas, ona jednostavno jest. I dok stojimo nasred livade, gledajući Bubija kako trči u krugove, skače i igra se s neuhvatljivim plijenom, shvaćamo , priroda ne mari za naše brige, za naše strahove. Krošnje se njišu kao da se smiju s Karlom, cvjetovi se otvaraju bez imalo sumnje u proljeće, rijeke teku, sunce se penje na svoj tron, ne pitajući za dopuštenje.
Jer istina je !
Da mi, često izgubljeni u mislima, zaboravljamo koliko je malo potrebno za sreću. Zaboravljamo da je ona tu, oko nas, u Bubiijevoj jurnjavi, u Karlovom smijehu, u mekom povjetarcu koji nam dodiruje lice. Drveće, pod čijim sjenama trčimo, diše svojim dugim, sporim dahom, grane se savijaju prema nebu, poput žica nevidljive harfe, ravnodušne prema vremenu i ljudima .
Dok se vraćamo kući ,Bubi, s jezikom ispruzenim do poda, s krznom punim trave i blata jedinim, plijenom koji je mogao uloviti.
Šuma je šaputala za nama, ne zbog oproštaja, već jer je znala da ćemo se vratiti. I dok hodamo, osjećam kako se nešto u meni povija prema nebu, poput onih grana.
Karlo uzima maslačak i puhne u njega. Sjeme se raziđe u vjetru, nestajući, ali ostavljajući trag u svima nama. Jer sreća nije nešto daleko, nije nešto što treba tražiti, ona je već tu, u nama, u ovom trenutku.
Priroda ne staje, ne zastaje. Ne čeka. Ona pjeva svoju pjesmu, a jedino što trebamo učiniti jest ponovno naučiti slušati.
Matija Gerić
