To je život. Jebeni život. Trudiš se do iznemoglosti, daješ svaki atom svog bića, slijediš pravila kao prokleti svetac, ideš pravim putem dok ti stopala krvare, a na kraju… izgubiš. Osjećaš se kao jadni list kojeg oluja nemilosrdno čupa, dok se očajnički držiš za trulu granu koja puca pod tvojim prstima.
Svaku prokletu stvar si napravio kako treba , svaka odluka iscijeđena iz mozga, svaki korak odmjeren kao da hodaš po žici iznad ponora, svaka riječ izvagana da ne povrijedi, da gradi umjesto da ruši. Ali , i kada učiniš sve ispravno, sudbina ti se smije u lice i zalupi vrata takvom silinom da ti uši zvone. Ostaješ pred tim vratima, zbunjen kao izgubljeno dijete, slomljen kao lutka bačena u blato.
Je li život zaista fer? Gledam oko sebe i vidim druge kako jure naprijed, kao da ih nosi prokleti uragan. A ja? Ja sam kao mrtvac koji pokušava plivati u živom pijesku. Svaki pokret me vuče dublje u bezdan poraza.
Možda nije stvar u pobjedi ili porazu. Možda je poanta u ovoj prokletoj borbi koja me izjeda iznutra. U tome što još uvijek dišem, iako mi svaki udah para pluća. Što još uvijek stojim, iako mi koljena klecaju. Što još uvijek sanjam, iako su mi snovi ispunjeni noćnim morama.
Kao što more ne odustaje od obale, udarajući valovima o stijene dok ne postanu prah, tako ni ja neću odustati. Jer u meni je srce, prokleto tvrdoglavo srce, koje kuca za još jednu šansu, za novi pokušaj, za novu borbu. Ono tutnji u mom prsnom košu, prijeteći da će ga raznijeti.
I sada, dok zurim u taj neprobojni zid pred sobom, osjećam kako mi krv ključa u venama. Zemlja pod mojim nogama ne podrhtava ,ona se lomi. Ne grmi ,urla. A ja? Ja sam ovdje, spreman da se suočim s cijelim svijetom, da urlam u lice olujama koje dolaze. Jer ovo nije kraj. Ovo je samo početak nove, krvave bitke.
Matija Gerić
