Nikada nisam putovao. Možda je ovo samo suha izjava, ali za mene nosi težinu i značenje koje nadmašuje same riječi. Išao sam na jednodnevne izlete, obilazio samostane, spomenike palim borcima, grobove velikana, ali putovanje, ono istinsko, ono koje ostavlja trag u duši, ostalo mi je nedostižno, kao san koji se ne može uhvatiti. U svojim sam koracima brojio tisuće i tisuće kilometara, ali svaki od njih bio je samo lutanje bez odredišta.
Slušao sam stotine i stotine pjesama i skladbi, ali to nisam činio putujući po svijetu, već lutajući od mjesta do mjesta svojom začuđenom dušom. Osjećao sam se kao promatrač, čovjek koji tiho sjedi na klupi, promatra prolaznike, dok opija miris raznih daljina.
Zamišljao sam kako bi bilo stupiti nogom na tlo blizu neke rijeke koju nikada nisam vidio, ili se izgubiti u ulicama grada kojeg nisam mogao prepoznati.Ta napetost između želje i stvarnosti, dovela me do razmišljanja o pravom putovanju.Možda su ti izleti, susreti s poviješću i umjetnošću, sami po sebi bili moj način istraživanja svijeta. Iako nisam putovao poput nekih avanturista, možda je moje lutanje, moje slušanje, moje promatranje možda jednako vrijedno.
Možda su te stotine pjesama i melodija koje su me pratile u mojim mislima stvarale put koji vodi ka samom srcu onoga što znači biti živ.
Iako, možda nikad nisam putovao, osjetio sam dubinu svijeta u jednostavnim trenucima koje sam proživio.
Matija Gerić
