Stvarao sam mnogo puta u životu, i bilo je tu svega. Priznajem, možda su to bile greške, možda nisu, ali kako drugačije shvatiti život nego kao zbir svih tih trenutaka, osjećaja i ljudi koji su se u njemu pojavili? Sve te ruže koje sam napravio nisu bile samo od metala. Ne, to nisu bile obične ruže, to su bile ruže mog srca, mojih misli, mojih ruku. Svaka od njih nosi pečat nečega što me nadahnulo , možda osoba, možda emocije, možda trenutka koji se usjekao u mene i oblikovao moj svijet.
Ruže koje sam pravio nisu bile samo ukrasi, nisu bile samo hladni metalni cvjetovi. Bile su odraz nečega dubljeg, onoga što je iz mene isijavalo , tih neuhvatljivih osjećaja koje nisam znao izraziti riječima. U stvaranju tih ruža sve je postajalo jasnije. Moji pokreti, moje misli, čak i moja unutarnja sreća oblikovali su se oko tog nečega nematerijalnog, tog osjećaja koji mi je bio poput svjetionika. Nikada nisam tražio ništa zauzvrat, samo sam bio zahvalan što su te ruže bile moj način da stvaram, da ostavim trag, da izrazim ono što je živjelo duboko u meni.
Nisam znao da će me taj osjećaj, taj trenutak ili ta osoba inspirirati do te mjere da će oblikovati moj svijet u nešto sasvim drugo. Koliko me je to oblikovalo, koliko me potaknulo da u hladnom metalu pronađem toplinu svojih misli! Nisu to bile samo ruže , bile su to priče, emocije, tragovi mog postojanja, moji tragovi u nečemu što je veće od mene.
Možda nikada neću znati jesam li uistinu shvatio što me nadahnulo, ali možda to i nije važno. Što je važnije od toga da se inspiracija , bilo da je to osoba, emocija ili trenutak , pretoči u oblik, u nešto trajno?
Ruže, možda samo metalne kreacije za druge, za mene su trajni tragovi tog nečeg dubljeg. I dok ih stvaram, osjećam kako se dio mene utiskuje u svijet, kako ostavljam znak da sam bio ovdje, vođen nečim što nikada ne prestaje postojati.
Matija Gerić
