U životu, rastanci su gotovo neizbježni. Putujemo, odlazimo, selimo se – svi smo barem jednom prošli kroz to iskustvo. No, kad god se dogodi taj bolni trenutak, srce se na neobičan način zapečati, ostavljajući trag koji se ne može lako zaboraviti. Ti rastanci imaju svoj pečat, kao da su zapisani u srž naše duše. U trenucima kada se čini da je srce preuzelo ulogu suca, moramo se suočiti s činjenicom da je rastanak trajna odrednica našeg postojanja.
Svaka situacija nosi svoju težinu. Ljudi se vraćaju, sretnu se s prijateljima i dragim osobama, ali kada srce jednom da pečat rastanku, to postaje nepobitna činjenica. U tim trenucima, kada bismo očekivali da srce i dalje gaji nadu, sve se čini da nestaje. Skinu se želje, a snovi koji nisu ostvareni postanu daleki, izgubljeni. U takvim situacijama, stvari postaju jasne – to, jednostavno, jeste tako.
I, na čudnovat način, više ne boli. Prelazimo iz faze boli u fazu prihvaćanja. Ostaju nam dani i noći, dok nas ima, ali ni to ne može izbrisati ono što je bilo. Tako je to, srce ima svoju logiku; ono teži dvosmjernoj ulici, dok je jednosmjeran rastanak samo bolna zabluda, koja ne nosi nikakvu nadu.
Na kraju, ono što ostaje je lekcija o ljubavi, o snazi veze, koja se ne može lako pokidati. Bez obzira na sve, mi svi razumijemo prirodu ove borbe – borbu koja je neizbježna, ali ne i beznačajna. Rastanci su dio životnog ciklusa, a srce i dalje, uvijek voli, čak i kada se odvaja.
Matija Gerić
