Zatvorite me u mračnu sobu, osudite me na tišinu ispunjenu samo mojim mislima, i izaći ću krvav i pijan, kao nakon borbe s bijesnim bikom. Nećete me prepoznati. Bit će to borba, ne s nečim vanjskim, ne s neprijateljem od mesa i kostiju, već s nečim mnogo strašnijim – sa sobom samim. Misli, koje bi trebale biti moji saputnici, pretvaraju se u razjarenog bika, divlju silu koja me gazi iznutra.
Vidim ga u toj tami – bika. Zastao je na trenutak, naoštrio se, kroz široke nozdrve izbacio vreli, prašnjavi zrak. Njegova snaga polako slabi, ali ne misli. One ne prestaju. Vrtlože se, bez milosti, kao smrtonosni ringišpil, u krug! Svaka misao strijela je koja prodire duboko u mene, sve dok potpuno ne porazi ono što sam mislio da jesam. I onda, baš kad pomislim da ću uspjeti, da ću izaći iz te sobe, da ću preživjeti – shvatim. Misli mi oduzimaju svaku nadu.
U mračnoj sobi, kad napokon izađem, nešto ostaje iza mene. Ta misao, ta pobjednička misao, zalijepljena je za zid kao golemi pauk. Svojom monstruoznom prisutnošću upozorava svakog tko bi se usudio zakoračiti u moju tminu. Nema povratka. Onaj tko uđe, mora se suočiti s tim paukom, gledati ga ravno u oči – malene, skrivene oči koje izlučuju čisti strah. Ne smije skrenuti pogled. Ne smije se zavarati lažnim osjećajem sigurnosti. Mora pogledati u te oči, oči pauka koji je već nekoga ubio – mene.
Ta mračna soba nije mjesto. To je stanje uma. To je prostor gdje nema izlaza, gdje se misli prepliću i bore, gdje se gubi svaki trag razuma. U toj sobi nema zrcala, ali vidim svoj odraz u svakom kutku, u svakom sjeni. Svaki put kad mislim da sam se izborio, da sam izašao nepovrijeđen, ta ista misao, kao pauk, čeka me, veća i strašnija nego prije. Ostajem zarobljen, u krugu, bez bijega.
Iz te mračne sobe ne izlazim pobjeđujući. Izađem izmijenjen, s ožiljcima koje nosim kao medalje, ali koje govore samo o jednoj stvari – da sam preživio još jedan susret sa sobom, s vlastitim mislima koje nikada ne posustaju. Tek kad bih napustio sobu, znao bih da sam pao u zamku. Ta mračna soba me drži zatočenog, ali i održava na životu, jer jedino u borbi s vlastitim umom postajem ono što jesam – krvav, pijan i nesalomljiv.
Matija Gerić
