Od djetinjstva nam pričaju o paklu kao o mjestu gdje plamenovi ližu duše, a vragovi s vilama čekaju da nas nabodu na ražanj. Ali nitko nije rekao da pakao postoji i ovdje u tim malim sitnicama, uz koje se stvarno osjećaš kao da si na ražnju u paklu! A oko nas trčkaraju demoni koji, poput vojske, osvajaju naše živce i ruše kule naših snova.
Nitko ne spominje da demon zna nositi pidžamu i ima naš broj mobitela.
Javi se porukomu tri ujutro, vrijem kad čak i demoni spavaju. Osim tvog. : “Jesi budan?” Naravno da jesam, evo upravo farbam ogradu, jer na kantici piše da se najbolje suši na mjesečini.
Zna demon i staviti parfem, pa proći pokraj tebe kao da ne postojiš, a ti se praviš da te ne boli. To nije nesreća. To su demoni u papučama koji su naučili tvoj raspored.
Ponekad demon radi za šalterom, sporo, metodično, kao da rukom ukopava propast tvojih živaca. Razgolićuje te pogledom kao da si joj osobno ukrao pauzu za kavu, pa svaki klik po tipkovnici odjekuje kao čekić po lijesu. “Nemate ispravno popunjen obrazac”, kaže. “Ali to je onaj koji ste mi vi dali.” “Aha”, odgovara i pogleda kroz tebe, kao da si duh iz računa koji se neće zatvoriti.
To su demoni koji su dobili službenu bilježnicu.
Demoni obožavaju plave koverte. One koje vire iz poštanskog sandučića kao da ih je sam vrag ugurao kroz pukotinu stvarnosti. Otvoriš je s istom nadom kao i kutiju sardina, znajući da neće mirisati na ništa dobro.
To nije pošta. To su demoni koji su naučili pisati službeno.
Zna se demon ukopati ispred tebe u trgovini, čekajući da se otvori još jedna blagajna, dok ti u ruci držiš jednu jabuku i umireš od želje da pobjegneš iz reda koji se pomiče kao ledenjak. Ali čim stigneš do kraja, netko niotkuda izvuče kupon koji ne vrijedi, karticu koja se ne čita, i pitanje: “Imate li možda sitno?”
Ili se pojavi kao baka koja na bankomatu čita upute kao da dešifrira hijeroglife. Ti stojiš iza nje, novčanik u ruci, dok ona deset minuta odlučuje između “povlačenja gotovine” i “provjere stanja”, kao da bira između života i smrti. Tvoje oko počinje trzati, a u glavi se vrti ista misao: “Molim te, Bože, samo jednu transakciju!”
Demon voli i maskirati se u internet koji radi savršeno. sve dok ne trebaš završiti nešto važno. Tada postaje sporiji od internet veze iz 1995. Učitavanje stranice traje kao trudnoća slona, a ti samo želiš vidjeti cijenu jaja.
Najgori je kad se preruši u susjeda koji kosi travu u sedam ujutro nedjeljom. Motor kosilice reže zrak poput cirkularne pile kroz drvo života. Pokušavaš utišati svijet jastukom, ali znaš, to je demon koji voli nedjelju. Jer nedjelja je dan nade, a on tu nadu pretvara u piljevinu.
Tu su i oni u čekaonicama ambulante, demon koji ne priča, on drži predavanje. O svojoj operaciji žučnog mjehura, o unukovoj alergiji na lješnjake, o cijeni plina u Njemačkoj.….. Pokušavaš čitati, ali njegove riječi su čekići po tvojoj koncentraciji. Ovo je predavanje bez kraja. Bez smisla. Bez milosti.
To nije slučajnost. To su demoni koji su diplomirali na fakultetu za uništavanje unutarnjeg mira.
Zazvoni telefon. Zove služba za korisnike. Glazba na čekanju hvata te kao paučina, jednom kad se upleteš, jedino što možeš je slušati ista četiri takta koja ti razlamaju mozak na komadiće. “Molimo ostanite na liniji”, rekli su već deset puta, kao mantra koja te treba uspavati u poslušnost.
Kad se konačno netko javi: “Vaš poziv nam je važan.” Tvoje oko škilji, srce jauče poput ranjene životinje. To nije pomoć. To su demoni koji su dobili slušalicu i naučili se pretvarati da brinu.
Ponekad samo stanu ispred tebe s pitanjem: “Kad ćeš se već jednom uozbiljiti?” kao da si dosad nosio nos crven kao klaun.
Ali najdraže im je kad se tiho usele u tvoju glavu i premotavaju stare razgovore kao pokvareni gramofon. Sve što si trebao reći, ali nisi. Sve što si rekao, a nisi trebao. Oni su slobodnjaci koji rade prekovremeno u tvojim mislima.
Ulete kad si slab, kad si umoran, kad ti nestane omiljenog jogurta u frižideru i snage u grudima. To nije sjećanje. To su demoni koji su postali tvoji najvjerniji cimeri.
Na kraju krajeva, sitnice koje nas ubijaju ne izgledaju strašno. Nose obične cipele, ponekad čak i tvoje. Ne viču kao u filmovima. Samo šapuću. A ti ih poslušaš jer znaš njihov glas odavno zvuči kao tvoj, samo umorniji.
Ali onda, jednog jutra, dok pereš zube i gledaš prazan frižider, jer i jogurt ti je demon uzeo, isti onaj što nosi papuće i parfem, shvatiš, oni nisu jači. Samo su uporniji.
I kažeš im: “Znam vas. Danas imam druge planove.”
I odeš. Ne u raj. Nego u dan koji te čeka s hladnom kavom i istim demonima.
Jer sitnice ne čekaju.
One postoje.
A ti? Ti ih gledaš u oči dok piješ gutljaj gorčine.
To nije pobuna. To je činjenica. Prokletstvo je dio menija.
I nastaviš jesti.
Matija Gerić
