Bio je čovjek satkan od tišine, od osmijeha koji su bili tek sjenke prošlih nada. Svijet mu nije davao mnogo , tek razočaranja i gorke uspomene, ali on je i dalje vjerovao, prkosio sudbini svojom tihom upornošću.
I onda , ona.
Upoznao ju je jednog proljetnog jutra, kad je grad mirisao na kišu i vlažno kamenje. Njezin smijeh, premda rijedak, bio je prodoran poput vjetra koji nosi tragove nečega izgubljenog. Nije bila hladna, ne u potpunosti. Više zatvorena, oprezna. Gledala je ljude kao netko tko je previše puta vjerovao u pogrešne.
A on? On se zaljubio u njezine nijanse, u tišinu između riječi koje je birala s previše pažnje. U sjene tuge koje su joj ponekad zatamnile pogled, ali koje nikad nije objašnjavala.
Trudio se, možda previše. Pjesme su joj dolazile u rukopisima koje nije otvarala, geste su mu nestajale u prostoru između njih, u praznini koju nije znao premostiti. Bila je stijena ne zato što nije osjećala, već zato što se bojala što bi se moglo dogoditi ako osjeti previše.
Kada je shvatio da je njegova ljubav njezin teret, otišao je.
U planinama, daleko od pogleda koji su ga odbacili, pronašao je samoću i tišinu koje su ga jedine razumjele.
Tamo, među surovim stijenama, ugledao je ružu kako prkosi kamenu, kako njezine latice drhte na vjetru, ali ne lome se. Sjeo je pokraj nje i prvi put u životu shvatio istinu koju je tako dugo odbijao: Ljubav nije slabost. Ona je poput te ruže , najsnažnija upravo kada se čini najranjivijom.
Tada je izvadio svoju vječnu bilježnicu i napisao pismo koje je trebao napisati odavno:
“Sjećaš li se one večeri kada si mi rekla da se bojiš proljeća? Da ne možeš podnijeti trenutak kad cvijeće procvjeta jer znaš da će brzo uvenuti? Mislim da te tada nisam razumio. Cijeli život vjerovao sam da ljubav treba rasti poput drveća, postojana i snažna, s korijenjem koje prodire duboko u tlo. Ali možda je ljubav ipak poput ruže u kamenu. Krhka, neočekivana, ali uporna.
Ja više ne čekam tvoju ljubav. Shvatio sam da ona ne mora izgledati onako kako sam zamišljao. Ali ako ikada dođeš do mjesta gdje sam ostavio svoje riječi, obećaj mi jedno , nemoj se bojati proljeća.”
Pisao je dok mu suze nisu natopile papir. Ne suze bola, ne tuge , već oslobođenja. Kada je završio, pažljivo je presavio pismo i položio ga pod kamen, pored ruže.
Dugo je sjedio, promatrajući svijet oko sebe. Vjetar je donosio mirise borovine i vlage, planine su disale svojim tihim, stoljetnim ritmom. I negdje između tog daha prirode i vlastite nemoći, osjetio je kako mu tijelo postaje dio pejzaža, kako sve što je bio polako tone u zemlju.
Kad su ga planinari pronašli sljedećeg jutra, činilo se da spava, s osmijehom koji je govorio više od svih njegovih pjesama. U ruci mu je ležala latica ruže, kao posljednji dokaz da je ljubav, unatoč svemu, pobijedila.
Nisu odmah razumjeli što su pronašli. Ali jedan od njih, mladić tamne kose i zamišljenih očiju, zastao je. Možda zbog toga što je i sam predugo živio u tišini, noseći riječi koje nikada nije izgovorio. Možda jer je u onom što je ostalo iza neznanca vidio odraz vlastite čežnje. Pogled mu je pao na ružu u kamenu, pa na presavijene stranice koje su ležale pod njom. Bez riječi, uzeo je jednu laticu iz njegove ruke i stavio je u džep, kao da nosi nešto što ne smije biti zaboravljeno.
Nekoliko dana kasnije, u drugom gradu, jedna je žena otvorila staru bilježnicu. Među stranicama, pronašla je rukopis koji je nekoć prepoznala. Čitala je polako, dopuštajući svakoj riječi da prodre u njezinu šutnju.
I onda, prvi put nakon mnogo godina, pustila suze.
Sljedećeg jutra, dok je sjedila na tramvajskoj stanici, osjetila je nešto u zraku , miris ruže. Ali ne one s tržnice, ne one uredno poredane u prozorskim vrtovima. Bio je to suptilan miris divlje ruže, one koja raste tamo gdje ne bi trebala, koja prkosi vjetru i kamenu. Tada je osjetila lagani povjetarac kako joj prolazi kroz kosu, nježan poput dodira koji nikada nije dobila, ali za kojim je nesvjesno čeznula. Na trenutak, zatvorila je oči i prepustila se osjećaju koji ju je obuzeo , nečemu nalik prisutnosti, nečemu što je, možda, konačno razumjela.
Nije mogla objasniti zašto je ubrzo nakon toga krenula na put. Noge su je nosile prema planinama, prema mjestu koje nije znala, ali koje je morala pronaći.
Mjesecima kasnije, na istom mjestu gdje je ruža prkosila kamenu, niknulo je još nekoliko ruža. Male, ali savršene, prkosile su vjetru i kiši, pretvarajući goli kamen u oazu neočekivane ljepote.
A mladić, koji je te večeri u gradu izvadio laticu iz džepa, okretao ju je među prstima i zastao, osjetivši nešto što nije znao imenovati.
Nešto poput nade.
Matija Gerić
