Probudio sam se iz sna koji mi je još uvijek lebdio pred očima poput jutarnje magle nad rijekom. U tom snu, autizam nije postojao. Bio sam djed, okružen unukama koje su se smijale zvonkim glasovima. Moj sin Karlo , zdrav, običan dječak koji je odrastao bez pitanja , držao je za ruku svoju lijepu suprugu. Imali su dom pun ljubavi. U njihovim rukama nije bilo nesigurnosti, u njihovim očima nije bilo pitanja bez odgovora. Svijet u kojem je on bio samo jedan od mnogih , ne poseban, ne osamljen , samo dio ritma, dio običnog plesa svakodnevice.
Sreća je bila tako opipljiva, tako tiha i čista, da me probudila. Razbila čaroliju kao što zora razbija mrak , bez pitanja, bez najave, bez milosti.
U stvarnosti, moj sin je u svom svijetu, kao u snu. Ima godina koliko je potrebno da se stijena raspukne, a njegove misli teku tiho, drugačije od svega. Ne sanja svjetove koje mogu razumjeti, ne traži potvrde, ne postavlja pitanja. Njegov svijet je tih, zatvoren prema vani, ali čudesno živ iznutra. Vrata su zaključana, ali zidovi imaju pukotine kroz koje viri svjetlost.
A ipak, dok ga gledam, osjetim kako tuga, gusta i hladna poput prstiju od leda, pokušava stegnuti moje srce. I kao svaki put , ne uspijeva. Jer odmah nakon toga dođe ljubav. Ne ona iz sna, već ova stvarna. Dublja. Stvarnija.
Moji prsti automatski popravljaju rub deke koji se odmaknuo s njegovog ramena. Pokret koji sam učinio tisuću puta. Tijelo ga pamti bolje od imena. Na tren mi zastane prst na ožiljku iznad desnog oka , trag od vodenih kozica, jer je trgao krastice. Taj ožiljak , smiješak. Ne onaj koji se vidi, već onaj koji ostaje.
Karlo je poput korijena koji se uvukao u pukotinu stijene , ne pitajući za dopuštenje, ne tražeći mjesto, ne čekajući da ga netko primijeti. Samo raste. Bez buke. Bez priznanja. Ne u vrtovima koje ljudi brižno njeguju, već tamo gdje nitko ne gleda. I dok stijena puca, on opstaje. Jer je tvrdoglav. Jer je iskren. Jer ne zna biti drugačiji.
On je kamen u cipeli koji sam naučio voljeti. Jer mi je promijenio hod. Jer više ne hodam istim putem. Jer sada biram mekše staze, dulje zavoje i manje riječi.
U svijetu gdje se ljudi utapaju u vlastitoj zlobi, moj sin plovi kao čamac od kore drveta koje odbija potonuti. Njegove oči ne traže istinu , one je već vide. Vide je u tišini. U ponavljanjima. U detaljima koje mi, bučni i važni, ne primjećujemo.
Možda je svemir odlučio da budem sam kako bih mogao biti potpuno njegov. Možda mi je oduzeo sve što sam sanjao,da bi mi dao nešto tiho. Beskrajno. Nešto za što nisam znao da mi pripada. Znam da smo obojica taktovi u pjesmi koju nitko ne svira, ali koju svejedno mogu čuti.
Kad ga gledam kako diše u ritmu koji ne prati sat, kad ga gledam bez riječi, znam .
Nije svaki san koji se ne ostvari gubitak.
Nije svaka tišina odsustvo.
Nije svaka stvarnost bol.
Karlo nije dijete iz mojih snova.
On je san koji se nije trebao ostvariti da bi bio stvaran.
Ponekad se pitam , što ako i ovaj život, sa svim svojim težinama i ljepotama, nije ništa više od sna?
Što ako ćemo se jednog dana probuditi s druge strane rijeke i osjetiti čežnju za ovim trenucima, za ovom tišinom, za ovim dahom?
Možda ćemo tada biti tužni, što su ti trenuci bili samo sahrana sjena koje smo pogrešno nazvali stvarnošću.
I možda tada nećemo znati objasniti zašto, ali čut ćemo , negdje duboko , njegov ožiljak kako se smije. I opet ćemo znati što je bilo stvarno.
Možda nije važno sanjamo li ili živimo.
Važno je jedino koga u tom snu držimo za ruku.
Matija Gerić
