U mreži ljudskih odnosa, priče su niti koje nas povezuju. Novi ljudi u mom svijetu su osvježenje – njihove oči sjaje znatiželjom dok slušaju moje priče. S njima se osjećam slobodnim. Mogu birati koje dijelove sebe ću otkriti, pa čak i izmisliti ponešto ako mi se prohtije. To je igra, ples riječi i istine koju samo ja kontroliram.
Ali stari znanci, oh, oni su druga priča. Znaju me predugo, predobro. Traže nove priče, a ja nemam što novo reći. Njihova pitanja o mojoj budućnosti me paraliziraju. “Kuda ćeš sad? Što misliš?” A ja, jadnik, nemam pojma. Bacakam se poput ribe na suhom, tražeći izlaz iz razgovora koji me tjera da se suočim sa svojom neizvjesnošću.
Pokušavam skrenuti temu na vrijeme, na kišu, na bilo što beznačajno. Ali to nikoga ne zanima, a meni samo izjeda dušu. Želim pobjeći od njihovih očekivanja, od pritiska da moram znati kamo idem i tko sam.
U svijetu gdje su priče valuta, osjećam se kao siromah među starima i bogataš među novima. Možda je lakše živjeti u svijetu površnih razgovora o vremenu, ali dio mene čezne za istinskom povezanošću, za nekim tko će me razumjeti bez potrebe da objašnjavam svaki djelić svoje prošlosti ili budućnosti. Do tada, plešem između istine i fikcije, između novih i starih poznanstava, tražeći svoje mjesto u mreži života.
Matija Gerić
