Kao da nam je netko ukazao čast, a mi je smatramo obavezom. Kao da nam je netko pružio ruku, a mi je stisnemo prejako i zadržimo. Mislimo da je naša dužnost da drugima pokažemo put, da ih preobrazimo u nešto što mi zamislimo. Zaboravljamo da svaka duša nosi unutar sebe neizmjeran potencijal, da je svaki život jedinstven put, i da svaki osmijeh nosi priču.
Kažu da je osoba sa zdravim mislima svemoćna i svemoguća, da spajanjem zdravih misli sa Stvoriteljem, mijenjaju svijet na bolje. Ali ne samo za sebe, nego i za sve nas. Da, to je istina, ali ne u smislu nametanja naše istine, naših stavova, naših ideala. To je kao da nekome pokušavamo ugraditi dijelove svoje duše u njihovu, ignorirajući njihovu jedinstvenu priču i unutrašnji kompas.
Ne govorimo istinu, ne borimo se za istinu, namećemo drugima svjesno ili nesvjesno tuđe istine. Čovjeku treba dopustiti da živi i razvija se suočen s prisilom i strahom. Da prođe kroz svoje kušnje i da pronađe svoj put. Svaka muka je lekcija, svaka bol je prilika za rast, svaka suza je kapljica mudrosti.
A šta je s osmijehom? Osmijeh je poklon. Dar koji nam je dano da ga dijelimo, ne da ga namećemo. Osmijeh rijetkih koje sretnete, taj osmijeh koji sija iz dubine duše, neka ostane netaknut, neka čuva svoju nevinost. Neka bude svjetionik na putu, neka bude nada u mraku.
Ne dirajte osmijeh rijetkih koje sretnete. Neka on i dalje bude simbol slobode i ljepote, simbol unutrašnjeg mira i radosti. Neka on pobudi u vama nadu u bolji sutra, u svijet u kojem je svako slobodan da živi svoju istinu, da slijedi svoj put, da se smije bez ikakve prisile.
Matija Gerić
