Noć je bila krvava od mjesečine, a grad je disao krhotinama sjećanja. Na uglu ulice, gdje je asfalt plakao pukotinama, sreo sam ga. Pas je stajao nepomično, poput kipa od kostiju i sjene, njegove oči , dvije mrlje mjesečine , skrivale su tugu, ali i mudrost. Bio je više od životinje, bio je glas u tišini koja je obuzimala grad.
Na trenutak, sve je utihnulo. Stao sam, osjetivši kako hladan dah noći dolazi preko ulice. Taj mir bio je rijedak, trenutak u kojem su se prošli dani povukli na stranu, a ja sam na trenutak mogao osjetiti težinu svih tih dana.
“Došao je tvoj red,” rekao je pas, glasom koji je odjeknuo poput škripanja starog drveta. “Novac će postati papir kojim ćete brisati suze. Trgovat ćete krvlju, a zlato će biti jeftinije od kiše.”
Šake su mi se stisnule, osjećajući napetost koja je poput žice stezala moju ruku. “Tiho!” šapnuo sam,ne samo da bih umirio sebe, nego i da bih pokušao utišati sve ono što nisam bio spreman čuti. Pokazao sam prema sjedištima moći, gdje su se u mraku crtale siluete ljudi s pištoljima i batinama.
Pas je nakratko spustio rep, ali u očima mu nije bilo straha. “Šintar?” zarežao je. “To mjesto je moja sudbina, od kad ste vi postali sudbina svijeta. Ali tko će ušutkati vjetar? Tko će zatvoriti usta zemlji kad ona počne da vrišti?”
Tržnica, koju sam prošao, bila je nešto drugo , pretvorena u hram novog bogatstva, u kojem su ljudi prodavali djedove priče za litru benzina. Dok su svuda kružili odjeci tih čudnih transakcija, zadržao sam na trenutak dah, predajući se mirnom trenutku. Zora je polako izrastala, nježno, kao da je čekala da se pronađe tišina unutar mene.
Pas me je pratio, njegove šape su lagano udarale o asfalt, dok su se povremeno čule poput lišća na vjetru. “Zašto me braniš?” upitao je, tonom koji nije bio pun straha, nego zbog nečega dubljeg, gotovo tužnog. “Zar ne znaš da će me jednom odvesti tamo?”
“Jer tvoje riječi su posljednji otpor,” odgovorio sam, ali istina se skrivila u mojim prsima. Bojao sam se da, kad nestane, ostati ćemo samo s šutnjom koja ne poznaje povratak.
Zora se širila, donoseći mirnu toplinu. Sunce, jeftino kao svijeća, palilo je prve sjene, dok je pas stajao na rubu šinteraja, gdje je tlo bilo smežurano od dugih godina pritiska. “Čujem kako pripremaju kaveze,” rekao je mirno. “Ali ne mogu prestati. Riječi su mi postale krv. Ako ih zaustavim, iskrvariću.”
Pokušao sam ga povući za ovratnik, ali izmaknuo je, kao da je znao da ne postoji put nazad. “Ne možeš spasiti ono što već pripada pepelu,” reče, dok su se u daljini čuli koraci čuvara. Zvuk je bio blag, poput dugog odjeka nečega izgubljenog, gotovo nestalog.
Kasnije, kad su ga odveli, tržnica je progutala još jedan plač. Čuo sam kako se šaptom kunu da je pas “bio bolestan”, da je “izmišljao stvari”. Ali mi smo znali. Iako su slušali druge, one što prodaju mirne riječi, njegove su bile ogoljena istina.
Šinteraj nije bio kavez. Bio je stanje. Mjesto gdje istina postane sramota, a laž valuta. Pas? Postao je legenda. I kažu da njegovo zavijanje još uvijek odjekuje u skrivenim ulicama grada, poput tihe molitve koja ne traži odgovor.
Živimo u svijetu gdje su riječi postale poput šaputanja, neizbježni odjeci prošlih misli. Nije važno tko je završio u šinteraju, važno je da smo svi postali šinteri , čuvari vlastitih misli.
I kad noć opet padne, osjećam mutni zrak i tišinu koja donosi iznenadnu utjehu , podsjetnik da, čak i u tami, riječ može postati svjetlost, čak i kad je ušutkana.
Matija Gerić
