U tihom uglu prašnjave šupe, među zaboravljenim stvarima i sjećanjima prekrivenim velom vremena, pronašao sam odgovor na pitanje koje često lebdi u kutovima naše svijesti , što je zaista bitno u životu?
Odgovor nije došao u obliku mudrih riječi ili grandioznih otkrića, već u obliku majke mačke koja je ležala na starom jastuku, okružena s tri sitna bića koja su tek započela svoje putovanje ovim svijetom. Njezine oči, dvije sjajne zvijezde u polutami šupe, pronašle su moje s ponosom koji nadilazi sve granice jezika. “Vidi što ja imam,” govorile su bez riječi, pokazujući svoje najveće blago , tri mala srca koja kucaju u ritmu s njezinim.
U tom trenutku, prašnjava šupa transformirala se u kolijevku života, neprimjetan kutak svijeta postao je središte svemira. Koliko je samo čudesno kako najvažnije stvari često pronalazimo na najmanje očekivanim mjestima, poput malih svjetionika koji svijetle najjače upravo kad nas okruži tama sumnje.
Bez razmišljanja, pažljivo sam pokupio mačku, njezine mačiće i onaj prašnjavi jastuk. Život će im ionako biti dovoljno grub, pomislio sam, noseći dragocjeni teret kroz dvorište. U podrumu sam im pripremio mekanu, čistu dekicu , mali otok sigurnosti u oceanu neizvjesnosti. Dok sam gledao kako se majka smješta u novom gnijezdu, osjetio sam kako mi grlo steže neočekivana nježnost. Neka im barem početak bude topao i ugodan, znajući da je to najmanje što mogu učiniti za ova mala bića.
Majčinski pogled te mačke nosio je u sebi čitav spektar emocija – ushit novog početka, sreću bezuvjetne ljubavi, nadu u budućnost koja se tek otvara, i želju da podijeli taj sveti trenutak sa svjedokom kojeg je sudbina dovela pred nju. Taj pogled bio je poput zrake sunca koja probija oblake nakon oluje , jasan, topao i ispunjen obećanjem.
I dok sam promatrao to malo čudo života, sjetio sam se svog vlastitog “mačića” , neizrecivo dragocjenog bića zbog kojeg moje srce kuca punije i zbog kojeg bi moje ruke pomakle planine. U toj sam poveznici otkrio jednostavnu, ali moćnu istinu. Bitno u životu nisu stvari koje skupljamo, već bića koja volimo. Bitno je ono za što bismo dali sve od sebe, ono što nas ispunjava čistom, nepatvorenom radošću.
U toj šupi nisam vidio prašinu i odbačene predmete. Vidio sam oazu gdje tri mala srca kucaju u ritmu s majčinim, četiri male vatre koje griju svijet snažnije od sunca.
Matija Gerić
