Karma nije kazna niti milost. Ona ne bira strane, ne zastaje da razmisli. Ne osvećuje se, ne prašta, samo uzima ono što joj pripada. Kao vjetar koji odnosi suho lišće, kao rijeka koja se izlije iz korita i pohlepno odnese sve što su ljudi neoprezno sagradili na njezinoj obali.
Gledao sam ih kako se smiju dok su mi kidali temelje, dok su moj svijet pretvarali u pepeo. Smijali su se lako, bezbrižno, s onim uvjerenjem sitih i moćnih da će sve ostati onako kako su zamislili. Gradili su kule od pijeska na rubu oluje, bahato, sigurni da su jači od vjetra. Lomili su moje kosti kao suhe grančice, gasili mi svjetlost kao da gase svijeću na kraju gozbe. Nisu ni pomislili da će jednom sami ostati u mraku, da će oluja pred kojom su zatvarali oči konačno doći po njih.
Ali vatra pamti.
Sada se njihovi svjetovi urušavaju, a ja slušam kako plamen diše. Siktav i neumoljiv, plazi jezikom po njihovim raskošnim pročeljima, lomi ih i pretvara u sitan, crni prah. Miris izgorenog drveta, istog onog na kojem su gradili svoje kule, lijepi mi se za kožu, ulazi mi u pluća. Peče. Grebe mi grlo, pali jednjak, a svaki udisaj tjera kašalj koji para pluća. Osjećam garež na jeziku, gorak okus svega što su spalili u meni i oko mene. Oni trče, hvataju dim, grabe zrak kao davljenici.
Njihov smijeh sada je krivudava pukotina na zidu koji se ruši.
Čak su i satovi koje su nosili popustili pred vatrom. Pretvorili su se u pijesak, a njihovi pokreti sad su samo kazaljke koje kruže u praznini, pokušavajući dohvatiti vrijeme koje im je iscurilo kroz prste.
Karma nije došla s bijesom, nije tražila put. Došla je sama, nečujno, kao da je oduvijek ovdje. Prišla mi je polako, bez riječi, ali u njezinoj tišini gorjele su sve neizgovorene stvari.
“Šuti,” prošaptala je. “Vidjela sam ih kako se smiju dok su gazili po tvojim ruševinama. Sada stani mirno i gledaj, jer svaki plamen koji su zapalili u tebi sada guta njihov svijet.”
I gledao sam. Ne s radošću, ne s tugom. Samo s onom tihom težinom koja dođe kada se stvari svedu na ono što su oduvijek morale biti.
A onda, u trenutku kad se zadnji svod urušio, kad su posljednje sjenke pobjegle pred svjetlom vatre, Karma je uzdahnula. Gotovo neprimjetno, poput daha u hladnoj noći.
“Znaš,” rekla je i u njezinu glasu nije bilo trijumfa, “da su ikada zastali i osjetili težinu svojih koraka, možda bih šutjela. Možda bih pustila da vrijeme odnese ono što ja neću.”
Na trenutak mi se učinilo da je pogledala prema pepelu, ne s kajanjem, ne s tugom, nego s nečim nalik žaljenju. Ili mi se samo učinilo.
Vatra je dogorijevala. Noć je postajala tiša.
Pepeo je ostao, rasut po zemlji, kao podsjetnik da sve ima svoju cijenu .
I karma je otišla, onako kako je i došla,nečujno.
Matija Gerić
