Znate li što znači biti rob tuge? Kao da se uhvatite u nemilosrdnu i neravnopravnu bitku koju unaprijed izgubite. Pitate se kako je ušla? Iznenada! Došla je tiho, s leđa, dok ste se najmanje nadali. Zbunjeni ste, nijemi, zarobljeni u tišini, bez suza. Ne znate jeste li budni ili sanjate. Znate samo da je “neman” stigla po vas. Trljate oči, misleći da je samo ružan san. Ali “neman” vam ne da mira, šapuće: “Ne sanjaš, ja sam tu.”
Kakva li je to čast biti u društvu s tugom? Guši vas, oduzima vam dah, a tvrdi da vam je prijatelj. Ironija je gorka. Ne znate da li bi se smijali sebi ili njoj!
I tako, u svom domu, dobijete neželjenog sustanara. Pušta korijenje, zauzima prostor, oduzima vam život, upravlja vašim mislima, ne dopuštajući vam da se smijete niti pjevate. Sve što možete je plakati…
Dosađujem li vam svojim tužaljkama? Naravno da da. Svijeta je pun jada, boli i tuge, i bez mojih riječi.
Ali, jedno znam: sve u životu ima svoj početak i kraj. I to je neizbježno. Jer bez početka i kraja, nema priče.
Žaliti za nečim što je bilo, a više ga nema, za nečim što je moglo biti, a nije, ili za nečim što je, a vi želite da bude drugačije, stvara kaos.
Život nam daje smislene stvari. Taj smisao treba shvatiti, barem pokušati.
Tuga je samo jedan od mnogih osjećaja koji nas oblikuju. Možda je upravo to njen smisao – da nas uči o nama samima, o našim slabostima i snazi, i da nas pripremi za one trenutke kada se radost ponovno vrati.
Matija Gerić
