U tišini vlastite duše, ondje gdje srce ne lupa nego sluša, gdje misao zadrhti prije nego postane odluka, žrtva i izbor stapaju se kao dva odraza u istoj vodi. Ne kao cvjetovi ni zvijezde, već kao tragovi djetinjstva i glas odraslog čovjeka. Dvije struje koje oblikuju tok istog postojanja.
Dodirnite ožiljak na svom lijevom zglobu. To nije samo koža, to je mjesto gdje ste jednom odlučili da nešto vrijedi više od straha.
Žrtva je kao ožiljak na jabuci , ne uništava je, već joj daje priču. Svaki zalogaj postaje svjedočanstvo. Evo gdje sam odrezao komad sebe da bih nekog nahranio. Žrtva je kao otac koji prodaje sat da bi platio školu, dok dijete u tišini želi samo da mu pričaju priče.
A izbor? On je taj trenutak prije rezanja kad nož drhti u ruci, znajući posljedice, ali ipak spuštajući oštricu.
Žrtva je sam most koji gori dok drugi prelaze. Izbor je odluka da gradiš most tamo gdje drugi vide samo ponor. Bez žrtve odluka ostaje samo nacrt u pijesku, a bez izbora, si samo incident, ne čin ljubavi.
Žrtva ima okus željeza, poput krvi iz slomljenog zuba što ga stišćeš da ne vrištiš dok bdiješ nad tuđom boli. Izbor ima okus gorke kave u četiri ujutro, kad svijet oko tebe šuti, a ti si rekao da nečemu što te premašuje.
Voljeti nije fontana ni plamen. Voljeti je kao imati izrezbarene ruke, svaki prst modeliran bolom i radošću davanja, svaka bora na dlanu mapa putovanja gdje gubitak i pronalazak postaju nerazlučivi.
Ožiljci. Prvo ih skrivamo. Onda ih pokušavamo izbrisati. Na kraju shvaćamo – oni su geografija naše duše, reljefna karta teritorija koje smo voljeli dovoljno da krvarimo za njih. Majčin ožiljak od carskog reza nije ranjivost, to je geografija novog svijeta. Očeve izgubljene prilike nisu promašaji, već skretnice na kojima je izabrao put kojim danas netko drugi može lakše hodati.
Ali što se događa kad biramo, ali ne dajemo? Kad činimo žrtvu, a nitko je ne traži? Kad se postavimo kao most preko ponora, ali nitko ne želi prijeći?
Možda tada žrtva postaje tiha ucjena, a izbor sjena koja se šulja iza tuđe slobode. Jer ne traži svatko tvoju bol da bi bio voljen. Neki ljudi žele samo da hodaš uz njih, a ne ispred njih s ranjenim rukama.
A što ako si ti onaj kome je nešto žrtvovano?
Ponekad to nije dar, nego teret. Hodati po mostu koji gori iza tebe znači osjećati krivnju u svakom koraku. Ponekad poželiš da most nije ni građen, da si smio pasti, naučiti letjeti ili jednostavno zaobići ponor na svoj način.
Ne traži svatko ožiljak u svoje ime. Ponekad onaj kome daješ najviše želi da zadržiš sebe.
Jer ljubav nije uvijek u veličini žrtve. Ponekad je u granici koju si odbio prijeći, u tišini kojom si poštovao tuđu putanju.
Možda nije svaka žrtva sveta. Možda ponekad volimo više kad odlučimo ne dati sve. Kad ostavimo prostor da nas netko i ne treba.
A možda je i to ljubav, da znaš kad ne žrtvovati sebe. Da znaš da vrijednost ne dolazi iz boli, već iz prisutnosti. Ne iz spaljenih mostova, već iz ruku koje ostaju uz nekog i kad ništa veliko ne gori.
Što je zapravo ta bolna granica između žrtve i izbora?
Možda tek mala napuklina u nama, gdje srce pokušava vjerovati da nije uzalud dalo. Možda je žrtva samo izbor promatran kroz suze. Možda je izbor tek žrtva obasjana svjetlom smisla.
U trenutku kad daješ, kad se pružaš preko vlastitih granica, kad riskaš sigurnost zbog ljubavi, jesi li umanjen ili umnožen? Jesi li izgubio ili se konačno pronašao?
Ne boj se ožiljaka. Oni su jezik kojim tijelo govori. Jer u tome postoji nešto vrijedno vlastitog krvarenja.
Je li moguće da je svaka žrtva zapravo izbor koji nismo smjeli priznati? Ili je svaki izbor samo lijepa laž koju si pričamo da bi žrtva imala smisao?
Možda je najhrabriji čin, prihvatiti da nikad nećemo sa sigurnošću znati, ali svejedno nastaviti davati.
Matija Gerić
