Tiho, poput daha zemlje nakon ljetne kiše, duga se rađa na obzorju. Nebo puca, svjetlost curi kroz ranu od oblaka. Ljubičasta se rasprskava poput školjke koja šapće o moru koje nikad nije vidjela. Crvena se prelijeva kao krv prolivena u nekom starom snu. Žuta treperi poput smijeha koji se guši u sjećanju.
Kažu da treba zamisliti želju kada prođemo ispod duge. I ona će se ispuniti. No, tko je ikada prošao ispod duge? Tko je dotaknuo njezin titrajni rub i ostao isti?
Duga, gdje kiša ljubi sunce. Gdje svjetlost niče iz boli oblaka. Nije most, već ožiljak neba. Nije čežnja, već otrov koji nas tjera da sanjamo svijet koji ne postoji. Njene boje nisu tek blagi šapat svjetla, već gorčina korijena što raste iz tla natopljenog zaboravljenim suzama, sjajna zamka za one koji vjeruju u puteve koji ne vode nikamo. Onaj tko je vidi, zna. Zna kako mu srce postaje lakše, kako ga boje odnose u neki drugi svijet. Kao dijete koje pruža ruke prema leptiru. Kao šapat koji izlazi iz usta mrtvog cvijeća.
Ali ponekad, duga nije ništa drugo doli iluzija onih koji još uvijek vjeruju da se svijet može oblikovati željama. U očima djeteta, ona je prolaz. U očima umornog čovjeka, ona je obećanje. Možda su svi koji su je slijedili ostali zarobljeni u njezinim bojama, raspršeni u spektru svjetlosti.
Onaj tko je vidi, osjeti nešto. Kao da se sjeća nečega izgubljenog, ali ne i zaboravljenog. Možda će mu se učiniti da duga nije izvan njega, nego u njemu, negdje u tišini iza očiju.
Ali duga laže. I opet joj vjerujemo. Ona nije tu da bi bila uhvaćena. Postoji da nas zove, da nas uči hodati prema onome što nikada nećemo dotaći. Duga je samo krvni ugrušak u veni Boga. I svijet, ranjenik sreće, krvari u bojama.
Matija Gerić
