Slušam ljude – njihove priče, patnje i radosti. U tom slušanju, u tom pokušaju da razumijem druge, polako počinjem bolje razumijevati i sebe. Još uvijek sam na tom putu, na putu učenja i spoznaje, dok se rastapam u beskraju vlastitih misli, u niti priča koje pletu dobro i zlo.
Često razmišljam o prirodi osvete i dolazim do spoznaje da je prava osveta zapravo pronaći unutarnji mir, spokoj, bez obzira na to tko nam je nanio bol. Jer, zar ne postoji veća kazna za prljavu dušu od gledanja nekoga tko je nadvladao tamu i pronašao svoj mir?
I tada se pitam – treba li me zaista dirnuti tuđa zloba? Treba li me obuzeti njihova mržnja kada ja imam moć stvoriti svoj vlastiti mir, neovisno o svemu što dolazi izvana? Shvaćam da prava sloboda leži upravo u toj moći – u sposobnosti da ostanem nepokolebljiv, bez da me dotakne ono što je izvan mene.
Možda je pravi odgovor u tome da mir nije bijeg od patnje, već sposobnost da postojim u njoj, a da me ona ne definira. To je najveća osveta – živjeti slobodno, unatoč svemu.
Matija Gerić
