Samohrano roditeljstvo je putovanje puno izazova, a moje iskustvo s pronalaženjem partnera nakon gubitka voljene osobe dodatno je otežano. Postati bijeli udovac i biti otac specijalnom djetetu poput mog Karla značilo je da sam uvijek u potrazi za partnericom koja bi nas oboje prihvatila. No, nažalost, život nije uvijek pošten.
U početku, sve je izgledalo obećavajuće. Bio sam uzbuđen zbog mogućnosti da pronađem nekoga tko će voljeti mene, ali i mog sina. No, brzo sam shvatio da su mnoge s kojima sam se susretao imale prilično iskrivljena očekivanja. Njihova želja da budu u vezi sa mnom često je bila uvjetovana idejom da ću biti “sretan” što su me uopće odabrale čak i ako moj sin nije bio dio te slike.
Mnoge od tih “partnerica” nisu bile spremne prihvatiti Karla kao punopravnog člana našeg zajedničkog života. Njihov stav bio je jasan: voljet će mene, ali ne i moje dijete. Biti samohrani otac s teretom koji nosi punocu emocija i odgovornosti značilo je biti stalno pod pritiskom. Kako sam imao posebne izazove kao roditelj djeteta s autizmom, teško mi je bilo naći razumijevanje i podršku.
Ono što je bilo najtužnije, osim nesposobnosti da me prihvate s mojim djetetom, bilo je to što su se mnoge žene ponašale kao da imaju pravo kritizirati moj život. Postajao sam krivac za sve negativne stvari koje su se dogodile u tim vezama. Neke su čak smatrale da je moj sin smetnja, teret koji su bile prisiljene nositi, umjesto da ga vide kao divno biće koje je donijelo svjetlost u moj život.
Nakon završetka tih veza, osjećao sam se kao zločinac umjesto samohranog oca koji jednostavno traži sreću za sebe i svog sina. Priče koje su se širile bile su daleko od istine i teško su me pogodile. No, umjesto da se prepustim gubitku, zahvaljujući Bogu shvatio sam da su te osobe i dalje bile samo privremena iskustva koja nisu zaslužile biti dijelom našeg života.
Kako bi se moje srce oporavilo, preusmjerio sam svoju energiju na ono što je najvažnije: mog sina, mog “malog andjela”. On je moj svijet, moje sve i njegova sreća je prioritet. Iako su me prošle veze naučile mnogo, možda je najveća lekcija bila spoznaja da s ljubavlju ne treba trčati, posebno kada je u igri dobrobit mog djeteta.
Pitajući se u što se društvo zapravo pretvorilo, shvatio sam da je empatija postala rijetkost. Umjesto suosjećanja, često vidim predrasude i osudu. Ljudi se bore jedni protiv drugih umjesto da podignu ruke pomoći. Ova situacija, iako teško podnošljiva, više me osnažila nego slomila.
Naravno, i dalje vjerujem u ljubav. Iako su prošle veze bile teške, puno mi je draže imati Karla pored sebe nego bilo kakve površne veze bez istinske podrške. Na kraju dana, nikakva “ljubavna priča” nije vrijedna onoga što ja imam sa svojim sinom. A društvo? Valja se truditi za bolje sutra gdje će empatija biti u središtu našeg postojanja, a ne mjesto predrasuda i osuda. Jer, svi se mi borimo sa svojim bitkama, a ponekad je sve što nam treba samo malo razumijevanja.
Matija Gerić
