Bio je čovjek satkan od tišine, od osmijeha koji su bili tek sjenke prošlih nada. Svijet mu nije davao mnogo , tek razočaranja i gorke uspomene, ali on je i dalje vjerovao, prkosio sudbini svojom tihom upornošću.
I onda , ona.
Upoznao ju je jednog proljetnog jutra, kad je grad mirisao na kišu i vlažno kamenje. Njezin smijeh, premda rijedak, bio je prodoran poput vjetra koji nosi tragove nečega izgubljenog. Nije bila hladna, ne u potpunosti. Više zatvorena, oprezna. Gledala je ljude kao netko tko je previše puta vjerovao u pogrešne.
A on? On se zaljubio u njezine nijanse, u tišinu između riječi koje je birala s previše pažnje. U sjene tuge koje su joj ponekad zatamnile pogled, ali koje nikad nije objašnjavala.
Trudio se, možda previše. Pjesme su joj dolazile u rukopisima koje nije otvarala, geste su mu nestajale u prostoru između njih, u praznini koju nije znao premostiti. Bila je stijena ne zato što nije osjećala, već zato što se bojala što bi se moglo dogoditi ako osjeti previše.
Kada je shvatio da je njegova ljubav njezin teret, otišao je.
U planinama, daleko od pogleda koji su ga odbacili, pronašao je samoću i tišinu koje su ga jedine razumjele.
Tamo, među surovim stijenama, ugledao je ružu kako prkosi kamenu, kako njezine latice drhte na vjetru, ali ne lome se. Sjeo je pokraj nje i prvi put u životu shvatio istinu koju je tako dugo odbijao: Ljubav nije slabost. Ona je poput te ruže , najsnažnija upravo kada se čini najranjivijom.
Tada je izvadio svoju vječnu bilježnicu i napisao pismo koje je trebao napisati odavno:
“Sjećaš li se one večeri kada si mi rekla da se bojiš proljeća? Da ne možeš podnijeti trenutak kad cvijeće procvjeta jer znaš da će brzo uvenuti? Mislim da te tada nisam razumio. Cijeli život vjerovao sam da ljubav treba rasti poput drveća, postojana i snažna, s korijenjem koje prodire duboko u tlo. Ali možda je ljubav ipak poput ruže u kamenu. Krhka, neočekivana, ali uporna.
Ja više ne čekam tvoju ljubav. Shvatio sam da ona ne mora izgledati onako kako sam zamišljao. Ali ako ikada dođeš do mjesta gdje sam ostavio svoje riječi, obećaj mi jedno , nemoj se bojati proljeća.”
Pisao je dok mu suze nisu natopile papir. Ne suze bola, ne tuge , već oslobođenja. Kada je završio, pažljivo je presavio pismo i položio ga pod kamen, pored ruže.
Dugo je sjedio, promatrajući svijet oko sebe. Vjetar je donosio mirise borovine i vlage, planine su disale svojim tihim, stoljetnim ritmom. I negdje između tog daha prirode i vlastite nemoći, osjetio je kako mu tijelo postaje dio pejzaža, kako sve što je bio polako tone u zemlju.
Kad su ga planinari pronašli sljedećeg jutra, činilo se da spava, s osmijehom koji je govorio više od svih njegovih pjesama. U ruci mu je ležala latica ruže, kao posljednji dokaz da je ljubav, unatoč svemu, pobijedila.
Nisu odmah razumjeli što su pronašli. Ali jedan od njih, mladić tamne kose i zamišljenih očiju, zastao je. Možda zbog toga što je i sam predugo živio u tišini, noseći riječi koje nikada nije izgovorio. Možda jer je u onom što je ostalo iza neznanca vidio odraz vlastite čežnje. Pogled mu je pao na ružu u kamenu, pa na presavijene stranice koje su ležale pod njom. Bez riječi, uzeo je jednu laticu iz njegove ruke i stavio je u džep, kao da nosi nešto što ne smije biti zaboravljeno.
Nekoliko dana kasnije, u drugom gradu, jedna je žena otvorila staru bilježnicu. Među stranicama, pronašla je rukopis koji je nekoć prepoznala. Čitala je polako, dopuštajući svakoj riječi da prodre u njezinu šutnju.
I onda, prvi put nakon mnogo godina, pustila suze.
Sljedećeg jutra, dok je sjedila na tramvajskoj stanici, osjetila je nešto u zraku , miris ruže. Ali ne one s tržnice, ne one uredno poredane u prozorskim vrtovima. Bio je to suptilan miris divlje ruže, one koja raste tamo gdje ne bi trebala, koja prkosi vjetru i kamenu. Tada je osjetila lagani povjetarac kako joj prolazi kroz kosu, nježan poput dodira koji nikada nije dobila, ali za kojim je nesvjesno čeznula. Na trenutak, zatvorila je oči i prepustila se osjećaju koji ju je obuzeo , nečemu nalik prisutnosti, nečemu što je, možda, konačno razumjela.
Nije mogla objasniti zašto je ubrzo nakon toga krenula na put. Noge su je nosile prema planinama, prema mjestu koje nije znala, ali koje je morala pronaći.
Mjesecima kasnije, na istom mjestu gdje je ruža prkosila kamenu, niknulo je još nekoliko ruža. Male, ali savršene, prkosile su vjetru i kiši, pretvarajući goli kamen u oazu neočekivane ljepote.
A mladić, koji je te večeri u gradu izvadio laticu iz džepa, okretao ju je među prstima i zastao, osjetivši nešto što nije znao imenovati.
Nešto poput nade.
Matija Gerić
Bio je čovjek kojem su ruke znale više od riječi. Odgajan u tišini, u nauku vatre i metala, gdje se ne izgovara, već oblikuje. Nije znao obećavati, ali ono što bi dotaknuo, trajalo bi. I srce mu je bilo takvo ,ogoljeno, nespretno, ali postojano. Kao kamen u rijeci koji ostaje i kad voda zaboravi gdje…
Portret jednog srca Ivan je muškarac kojeg ćete prepoznati po jednom, gotovo neuhvatljivom pogledu. Ne zbog njegovog odijela, ni frizure koja je uvijek nešto između neurednog, pomalo savršeno i nespretno. Ne zbog njegovog koraka ili skupa sata koji nikada nije nosio. Prepoznat ćete ga, međutim, po tome kako gleda. On ne vidi samo ljude, on…
Bio je to čovjek kojem ništa nije išlo po ruci. Svijet se prema njemu nije otvarao ni u poslu, ni u ljubavi. Gdje god bi zakoračio, put je bivao krivudav, kamenit, uvijek korak dalje od sreće. I tako je, umoran od vlastite sjene, odlučio pobjeći u noć. Noć ga je pozvala, kao što poziva sve…
Ova priča napisana je u svjetlu plavih reflektora koji jednom godišnje osvijetle nevidljive. Rodio se kao netko tko nije mogao stati u oblik svijeta što su ga drugi oblikovali. U trenutku kad je ugledao svjetlo, majčino srce nije ga prepoznalo kao svoje, a oči društva samo su ga odmjerile kao nešto drugačije. Odrastao je pod…
Prvi tračak sunca probio se kroz sloj smrznutog lišća. Toplina je stigla prije svjetla, prvo kao jedva zamjetan titraj na rubovima sna, a zatim kao blagi pritisak na ukočenim šapama. Jež je osjetio toplinu na njušci, kao da ga sunce dodiruje prstima nakon dugog, teškog sna. Ali još nije otvarao oči. Zima je bila duga….
Noć je bila krvava od mjesečine, a grad je disao krhotinama sjećanja. Na uglu ulice, gdje je asfalt plakao pukotinama, sreo sam ga. Pas je stajao nepomično, poput kipa od kostiju i sjene, njegove oči , dvije mrlje mjesečine , skrivale su tugu, ali i mudrost. Bio je više od životinje, bio je glas u tišini koja…
Ima ljudi koji žive sa svijetom, dišu zrakom, hodaju pločnicima i broje sate. Oni koji umiju razgovarati s vremenom, kao s nekim tko je sve, a ništa nije. I ima njih, onih drugih. Onih koji su stranci u tom istom svijetu, kojih ništa ne dotiče osim prozirnih obrisa stvarnosti, što se u njihovim očima pretvara…
Volio bih da moje oči mogu slikati. Da svijet oboje bojama onako kako ga osjećaju , bez objašnjenja, bez riječi, samo istinom pogleda. Pogledom bih dotaknuo nebo i ono bi zadrhtalo u nijansama svitanja, oblaci bi se razlili poput razmočene akvarel boje, a sunce bi uokvirilo jutro zlatnim potezom, kao nasmiješeno dijete koje ne zna…
Prolazili su dani, a ja više nisam imao nijedne cijele gaće. Nije bilo važno. Držao sam se mišje sreće, jer očito, ako može miš preživjeti s poderotinama, mogao sam i ja. Životne mudrosti s dna ladice donjeg rublja. Jednog jutra, trbuh mi je počeo probadati, oštro i nepopustljivo. Isprva sam mislio da će proći, da…
Prošli su dani, a ja se nisam zapitao , gdje je miš? Kako mu je u njegovim poderanim gaćama? Takve misli obično dođu kasno, kada je kasno. Kada nešto što je bilo blizu, neprimjetno iščezne, a mi tek tada shvatimo da smo ga promatrali, ali nikada zaista vidjeli. Noći su bile hladnije, vjetar oštriji, a…
