Uvijek nosimo masku, zar ne? Masku radnika, profesora, ljubavnika, intelektualca, junaka,roditelja i toliko drugih uloga koje život od nas traži. Ove maske nam pomažu da se prilagodimo društvu, da zadovoljimo očekivanja i da se osjećamo sigurno u svojoj koži. Ali što se događa kada skinemo sve te maske? Kada smo sami sa sobom, kada nas nitko ne promatra, ne sluša, niti zahtijeva ništa od nas?
Taj trenutak, taj trenutak potpune golotinje, može biti i pomalo zastrašujuć. Jer u njemu se suočavamo s istinom o sebi. S onim što se skriva ispod svih naših maski. S našim najdubljim strahovima, slabostima, ali i snovima i težnjama.
Možda taj trenutak ima u sebi nešto sveto zato što se čovjek tada suočava sa Bogom ili, u najmanju ruku, sa svojom neumoljivom savješću. I možda nitko neće oprostiti onome tko ga bude zatekao u toj krajnjoj i suštinskoj golotinji, užasnijoj i stvarnijoj od svih golotinja, jer ona otkriva nezaštićenu dušu.
Pitanje koje ostaje jeste: jesmo li spremni skinuti sve maske i pogledati se u ogledalo bez ikakvih iluzija? Odgovor na to pitanje može oblikovati naš daljnji put i odnos prema sebi i drugima.
Matija Gerić
