U svijetu odnosa i međusobne povezanosti, teško je ne primijetiti koliko različitih lica imaju ljudska srca. Neka su srca širom otvorena, ispunjena toplinom, prostodušnošću i jednostavnošću. Druga su zatvorena, okovana brojnim lokotima straha, gdje vlasnik strepi od mogućih pljačkaša u obliku umornih putnika koji samo traže malo ljubavi i razumijevanja.
Ovo drugo srce, zatvoreno i nesigurno, često krije ranjenu dušu koja je izgubila povjerenje. Lažna zadovoljstva postaju njihov način preživljavanja, poput ovisnika koji traži sve više i više, dok se zapravo osjećaju sve praznijima. Žude za onim zlatnim grumenom ljubavi koji im nikada nije bio pružen, vjerojatno u najvažnijim trenucima njihovih života.
Ipak, postoje i srca koja su naizgled zatvorena, ali u svojoj srži su samo zaboravila put do sebe. U labirintu uma, vlasnici ovih srca gube nadu, zaboravljajući snažne emocije i vezu s unutarnjim bićem. Takvim je ljudima potrebno vrijeme i strpljenje. Potrebna im je podrška onih koji su prošli kroz slične borbe i pronašli put natrag – do sebe, do svog srca.
Oni koji su se vratili doma sa svog dugog putovanja često postaju vodiči drugima. Žive tiho, bez potrebe za istraživanjem vlastitih prohujalih bolova; njihovo bogatstvo nije novac, već sreća i radost drugih. Njihova otvorena srca pružaju utočište putnicima namjernicima, onima koji su se umorili od putovanja i samo žele pronaći svoj dom – svoje srce.
Nažalost, postoje i srca koja nalikuju javnim kućama. Zasićena instant zadovoljstvima, ona su najranjivija, često zaboravljajući istinske vrijednosti ljubavi i povjerenja. Takvi pojedinci prodaju dijelove svojih duša za trenutne užitke, umjesto da otkriju trajnu sreću koja dolazi iznutra. Odrasli bez povjerenja, bez topline koju bi ljubav mogla pružiti, bježe od vlastitih emocija, tražeći ispunjenje koje nikada ne stiže.
Srce može biti poput kuće, ali bez duše koja djeluje, ta kuća ostaje prazna. Svi mi, u različitim trenucima svog života, možemo biti vodiči, prijatelji, ili čak liječnici. Najprije, međutim, smo putnici, koji na svojim putovanjima susreću otvorena i zatvorena srca.
Kada stignemo do zatvorenih vrata, trebamo se strpjeti, pokucati s ljubavlju i pažnjom. Neka vrata možda neće odmah otvoriti, ali svaki pokušaj može probuditi nadu da srce želi biti voljeno. Možda nećemo uvijek biti oni koji će osvojiti to srce, ali naš znak pažnje može potaknuti promjenu.
Jednog dana, ta će se vrata možda otvoriti. I s tom otvorenošću, svi ćemo imati priliku ponovno pronaći put do ljubavi i sreće – kod sebe, kod drugih, u nekom toplom, otvorenom srcu. Jer, na kraju, svi smo mi samo putnici koji traže svoj dom.
Matija Gerić
