Kad tišina pređe u šapat, njegova duša ispusti krik bez glasa.
Ne probija zrak, ne treba. Rasprši se u dahu, tanak poput paučine sna,
koji vjetar uhvati usnama, kao poljubac što nikada nije do kraja dan.
To nije bol.
To je muškarčevo srce koje šapuće krvlju,
svaki put kad se prisjeti imena što je gorjelo, pa postalo pepeo.
Osjetiš ga kako mu klizi niz grkljan, mekan poput rose niz stablo,
i onda se dogodi preobrazba. Postaje vjetar. Samo vjetar.
A vjetar, vječni skitnica, s prstima od praha i zvijezda,
nosi taj njegov krik, nježno, kao nešto sveto.
Gura ga kroz ključanice, ostavlja ga na pragovima,
šapuće ga u uši uspavanih ulica,
i nitko ne zna, je li to plač ili pjesma, čežnja ili molitva.
A onda…dotakne joj čelo. Kao list koji pada iz sna. Nježno, nečujno.
Ona, negdje daleko, zatvori oči i tijelo joj se budi, ne u trzaju, nego u treperenju.
Koža joj zadrhti kao da čita sjećanja napisana nevidljivim rukopisom.
Vjetar joj ostavi krik iza uha, kao sjemenku tišine što će proklijati tek za deset ljeta.
U grudima, gdje drugi traže razum, njoj niče cvijet.
Od korijena koji nije ni njezin, ni tuđ, ali raste. Boli. Grije.
Zastane. Diše.
Vjetar joj oblizuje znoj s usana, kao da želi zapamtiti okus njezine odsutnosti.
Nebo iznad nje više nije nebo, postaje papir na kojem on piše isto ime, ali drugim rukopisom.
I dok vjetar šušti kroz lišće, kroz kosu, kroz dah, njezino ime rađa se iz tišine, polako, kao molitva.
Ne izgovara ga usnama, već mu cijelo biće izdiše to jedno ime, kao da ga je naučio još prije rođenja, kao da ga je sanjao stoljećima, kao da mu je zapisano u krvi.
Njezino ime… iz njega.
Ne zato što joj pripada, već zato što u njemu živi. Kao šapat među rebrima, kao trag svjetla ispod kapaka, kao krik koji se ne čuje, ali odzvanja.
I tako krik postaje dah, dah postaje pjesma, a pjesma se razlije po njima kao magla, koja nije ni na zemlji, ni na nebu, već između.
Tamo gdje duše plešu.
Jer ljubav nije uvijek dodir.
Ponekad je to praznina koja spaja. Trag prsta na čaši, još topao.
Tišina što govori više od svih riječi.
Vjetar i krik, dva prosjaka u beskraju, nose jedno drugo kroz kožu, kroz kost, kroz san i nikad ne pitaju:
„Jesi li stvarna?“
Krik i vjetar nikada ne stignu, ali nikada ne staju.
On putuje. Diše.
Spava pod zvijezdama i nosi nebo u džepovima.
A sjemenka, sada već stara, spava s okusom neba na jeziku
i šapuće ime koje nikada nije bilo njeno, ali joj je oduvijek pripadalo.
Jer ponekad je dovoljno…
da netko, negdje, s ljubavlju, izgovori tvoje ime.
Matija Gerić
