Jesen, djevojka koja pleše kroz vrijeme
“Jesen je djevojka, to malo tko zna”. Ove riječi me uvijek potaknu da zastanem i razmislim o godišnjem dobu koje premošćuje bujnost ljeta i svečanost zime.Dok se nalazim usred padajućeg lišća, njegove crvenkaste i zlatne nijanse obasjavaju svijet toplim tonovima. Pitam se, koje tajne krije jesen?
Poput sramežljive djevojke, ona se otkriva postupno. Njena ljepota ne leži samo u očitim trenucima, već i u tihim, skrivenim detaljima koje često zanemarujemo. U blagom povjetarcu koji nježno miluje lice, u melodiji kiše koja pada poput tihe uspavanke, u polaganom spuštanju lišća koje svjedoči prolaznosti vremena.Ali, jesen nosi i nešto dublje,ona mi priča o promjenama koje dolaze neprimjetno.
Jesen, moja nedostižna djevojka, pleše kroz drveće, suknje su joj vrtlog crvenog i narančastog lišća. Ona je i živahna i melankolična. Njen smijeh čujem u šuštanju suhog lišća, a njene suze su prvi mraz na vlatima trave.
Dok je promatram, osjećam se kao dio tog ciklusa, kao da su moje misli i osjećaji utkani u svaki zlatni list koji pada. Možda se i ja, poput nje, povremeno mijenjam sramežljivo ili eksplozivno, noseći u sebi složenu mješavinu emocija.
Zašto djevojka?Možda zbog njezine mladenačke živosti, načina na koji preobražava svijet dodirom boje ovdje, šapatom vjetra tamo.Njena prolazna priroda podsjeća me na prve ljubavi , tu je na trenutak, a već u sljedećem nestaje, ostavljajući me da čeznem za njenim povratkom.
Jesen je ogledalo u kojem vidim vlastitu prolaznost, ali i ljepotu promjene. Svaki pali list nosi priču,a šaptajući vjetar donosi sjećanja na ljeto . Kako se priroda priprema za zimski san, tako i ja često osjećam potrebu da se povučem i preispitam vlastiti život.
Dok šetam kroz šumu u jesen, osjećam se povezano s prirodom na dubljem nivou. Svaki dah vjetra nosi mi poruku iz svijeta koji se neprestano mijenja.Granice između mene i prirode postaju zamagljene, svaki list koji pada odražava moje misli i osjećaje, pokazujući da sam dio veće cjeline. Ti zlatni listovi, nježno spuštajući se na tlo, nose težinu mojih želja, radosti i tuga.
Sljedeći put kad izađem van jednog jesenskog dana, zastat ću na trenutak. Potražit ću djevojku u zlatnoj svjetlosti, u vjetru koji nosi lišće poput dragocjenih uspomena.Kada istinski doživimo jesen, otvaramo se ljepoti i mudrosti koju priroda čuva u tišini. U tom trenutku, osjetit ću povezanost s njom, kao simbolom svih promjena koje nosim u sebi ,prekrasnih, a ponekad i bolnih. Povezanost u ovoj plemenitoj igri života, u kojoj smo svi isprepleteni s prirodom koja nas oblikuje.
Jesen, djevojka koja pleše kroz vrijeme, poziva nas da joj se pridružimo u njenom kratkom, ali čarobnom plesu prije nego što ustupi mjesto zimi.Njezina prolaznost i moja vlastita postaju jedno, dok svaka jesen donosi novu priču. Svaki list je priča, svaki dah vjetra, sjećanje.
Matija Gerić
