Danas me riječ zaustavila poput ptice koja nenajavljena slijeće na rame. Nije bila ni bučna ni izgovorena s uvjerenjem, ali nosila je težinu sumnje zamotane u kompliment. Kao da je netko s dna tišine izvadio školjku pitajući, “Da li to zaista pišeš?“ A jest. Moj potpis stoji tamo, poput ožiljka na dlanovima koji pišu ono što drugi skrivaju. Pisati istinu, ne onu veličanstvenu nego onu živu, to je moj teritorij.
Ušao sam u dućan, običan dan, obični koraci. I tada, plava žena. Elegantna, mirna, poput mjesečine uhvaćene u napuknutom staklu prozora. Njene oči, jezera koja u sebi nose tajne dubine, gledale su onako kako gledaju oni koji prepoznaju nešto, a još ne znaju točno što. Isprva nisam razumio njene riječi, jer, budimo iskreni, bila je izvanredno lijepa. Sve me zbunilo, kompliment, osmijeh nalik prvom proljetnom cvijetu, ton koji nije bio ni hladan ni sladunjav. Jednostavno… iskren.
Nisam od onih koji polete na pohvalu. Više sam tip koji, kad mu netko kaže da je nešto dobro napisao, automatski provjerava nije li mu potpis slučajno ostao na tuđem papiru.
I onda, pitanje. “Pišeš li to ti?“ Zastao sam. Nisam naviknut da me netko prepozna po slovima. Godinama se nisam usudio izraziti na ovaj način, a sada kada jesam, pun sam sumnje i vlastitih frustracija. Ljudi čitaju i zaborave ili čitaju i šute, kao da istina ubrzava njihovo vrijeme. A moje je vrijeme sporo. Vrijeme koje sjedi uz stari stol na sjedalu od izlizane kože, pije kavu s tišinom i osluškuje šapat vlastite nutrine.
Znam tko sam. Nisam Bubi, moj pas koji laje na riječi, on ne zna pisati i neka ne zna, takav je. Karlo zna, ali on je svemir u kojem šute galaksije. On je onaj tihi ideal, neuhvatljiv i čist. Tko onda ostaje? Ja. Bitanga s olovkom. Onaj koji piše bez cenzure duše, koji ne bira riječi da se svidi, već da preživi.
Možda sumnja nije uvijek neprijatelj. Možda je to samo znak da si dodirnuo nešto stvarno, jer istina zna zaboljeti. Zna i zadiviti.
Ako ne vjeruješ, ne čitaj. Ali ako čitaš, onda hvala. Hvala ti, plava ženo iznenađena. Ti znaš gdje je potpis. Znaš, iako pitaš, kao što more zna obalu koju ljubi, a opet se povlači.
“Da, ja to pišem,” nasmijao sam se, dok mi je srce divlje udaralo ispod rebara. Moji tekstovi obično žive u tišini, bez odjeka i aplauza. Pišem jer moram, jer je to jedini ventil kroz koji puštam nagomilane frustracije da iscure u svijet, pretvarajući ih u nešto što diše.
“Nisam znao da to netko stvarno čita.”
A sada znam.
Osjećam se bolje, nekako cjelovitije kad vidim da moje riječi žive i izvan papira, u tuđim očima, u tuđem srcu. U tom trenutku, sva sumnja i frustracija postale su samo tinta za nove priče.
Matija Gerić
