Nekad me usred običnog dana, između dva zalogaja ručka ili dok čekam zeleno na semaforu, pogodi sjećanje na nekoga. Naglo. Bez trunke upozorenja. Prijatelj iz srednje škole. Stara prijateljica. Rođak kojeg nisam vidio godinama.
Odakle sad to?
Postoji ta misao da kad nam netko bez najave upadne u misli, njegova duša zapravo traži našu molitvu ili dobre misli. Ne znam je li istina, ali ima nešto u tome što me probada u srži, poput sunčeve zrake koja probija oblake nakon kiše.
Prošli tjedan sam spremao ormar i naišao na predmet koji mi je darovala osoba koja mi je nekad bila jako draga. Nismo u kontaktu već dugo. Ali od tog trenutka, misli o njoj naviru same od sebe, poput plime koja nježno, ali neumoljivo prekriva obalu.
Izranjaju. Niotkuda. Ustrajno.
Kao da sam pronašao staru lampu koja je odjednom zasvijetlila u tami, osvjetljavajući njezin osmijeh, riječi koje je izgovorila, trenutke koje smo dijelili. Je li me možda trebala baš u tom trenutku, dok sam držao taj predmet u rukama, osjećajući težinu uspomena koje su lebdjele oko mene poput jata leptira?
Neki miješaju sa slučajnošću takve trenutke i nastave žvakati sendvič. Psihologija, kažu. Nasumične asocijacije mozga. Nema tu ničeg dubokog.
Možda.
Ali ne mogu zanemariti kako mi srce zatitra kad me takvi trenuci zaustave, poput harfe čije žice dodirne nevidljiva ruka. Kao da netko nevidljivim prstom dotakne nešto duboko u meni. Kao da mi netko šapne: “Stani. Osjeti. Slušaj glazbu između otkucaja.”
Kad mi padne na pamet osoba s kojom sam izgubio kontakt, često pošaljem poruku. “Hej, sjetio sam te se danas. Kako si?” Nevjerojatno koliko puta sam saznao da prolazi kroz težak period. Razvod. Bolest roditelja. Probleme na poslu. Kao da su naše duše povezane nevidljivim nitima koje se zatežu kad jedna duša pati.
Jednom sam ipak oklijevao prije slanja poruke. Satima nije odgovarala ta osoba. Osjetio sam se glupo, kao da lovim duhove, izmišljam veze koje ne postoje. Trnci nelagode puzali su mi niz kralježnicu. A onda je stigao odgovor: “Nevjerojatno da si se javio baš sada, jer baš mislim na tebe!” Dva kamena, bačena u različite rijeke, stvaraju istovjetne krugove.
Naše misli nisu samo električni signali zatočeni u lubanjama. One su poput one stare lampe iz ormara koja nije svijetlila godinama, ali odjednom, kad je najviše potrebno, njezina svjetlost probija tminu i putuje dalje nego što možemo zamisliti, poput zvjezdane svjetlosti koja putuje cijelu vječnost prije nego je ugledamo.
Četiri ujutro je najteže vrijeme za sumnju. Tada se pitam jesam li samo sentimentalan. Tražim li povezanost koja ne postoji?
Sumnja grize. Samoća šapuće. Razum se ruga.
Ali čak i dok mi srce bubnja od neizvjesnosti, nešto dublje od logike drži te misli živima. Nešto što tjera moje prste da tipkaju poruku, moje usne da šapnu molitvu, moje srce da pošalje val topline prema nekome tko je sam u tami, poput cvijeta koji se okreće prema suncu iako ga nikad nije vidio.
Ne radi se o nekim složenim molitvama ili velikim riječima. Samo “Sjetio sam te se. Nadam se da si dobro.” Ponekad izgovoreno, ponekad u tišini, ali uvijek pulsira energijom koja nadilazi tijelo, poput nota koje nadžive svoj instrument.
To nije mistika ni čarolija. To je titranje duša. Mi smo bića koja odašilju signale u tamu, a ponekad, kad ih najmanje očekujemo, ti signali pronalaze put do onih koji ih trebaju, poput ptica selica koje pronalaze dom preko oceana bez karte ili kompasa.
Pa sljedeći put kad te poput električne struje prođe sjećanje na nečije lice, razmisli, možda te netko treba. Možda te doziva preko ponora vremena i prostora, kao što mjesec doziva plime.
Zastani. Udahni. Pošalji.
I zapitaj se, dok tvoje misli putuju prema nekome tko je daleko, koliko nečijih misli upravo sada putuje prema tebi?
Poput svjetionika koji osvjetljava put kući.
Matija Gerić
