Svi oni koje smo voljeli, a više ih nema, ostavili su neizbrisive tragove u našim srcima, poput nevidljivih svijeća koje trepere u nama, osjetljive na svaku uspomenu. Njihova prisutnost je poput tihog eha, koji nikad ne blijedi, tek utihne kada tuga postane preteška. U tim trenucima, kada nam suze zamagle pogled, osjećamo njihov nježni dodir na našim obrazima, kao da nas i dalje tješe svojom beskonačnom ljubavlju.
Nebo je sada dom anđela, tihih i dalekih, ali njihov se osmijeh zauvijek urezao u naše misli. Ponekad, u najtiše sate noći, kada mjesečina obasja naše prozore, čini nam se da čujemo njihov poznati korak, njihov dragi glas koji šapće utješne riječi. Kao da je svaki dašak vjetra priča o njima, svaki miris u zraku dio prošlih dana kada su nam grijali srce svojim prisustvom, svojim zagrljajem koji je značio više od tisuću izgovorenih riječi.
Zapalimo im svijeću u tišini, dok nam srce podrhtava od ljubavi i čežnje, jer svjetlost koju su iza sebe ostavili ne smije nestati. U plamenu svijeće vidimo odraz njihovih očiju, onih istih očiju koje su nas gledale s toliko ljubavi i razumijevanja. Neka ta svjetlost, koja prolazi kroz naša sjećanja i prolama se kroz naše emocije, bude vječni znak da ih nosimo u sebi, u svakom otkucaju srca, u svakom udahu.
Njihovi su osmijesi još uvijek dio naših života, utkani u tapiseriju naših sjećanja, oni su naše svjetlo, čak i kad smo sami u mraku. U svakoj fotografiji, u svakom predmetu koji su dodirnuli, u svakoj pjesmi koju su voljeli, pronalazimo djelić njihove duše. Možda ih više nema s nama u fizičkom obliku, ali njihova ljubav i njihova dobrota žive vječno u nama, kao najdragocjenije nasljeđe koje su nam mogli ostaviti. Nikada nisu zaboravljeni, jer zaborav ne može dotaknuti one koji su nam bili toliko dragi, da su postali dio našeg bića.
“Bila je tek kratki dah u ovom svijetu, ali njezin osmijeh ostavio je svjetlo koje će zauvijek grijati naše duše.“
Za ANU !!!
Matija Gerić
