Ovaj gorak osjećaj razočaranja, ova beskrajna borba između želje za činjenjem dobra i spoznaje da to često ne donosi ništa osim boli, postaje sve teža. Kada ću shvatiti da ne treba činiti dobro drugima ako to ne cijene? Kada ću naučiti prepoznati one koji su dvolični i lažu, i prestati im vjerovati? Kada će mi napokon sinuti da ne trebam pomagati onima koji se svete i pljuju u lice onima koji su im pružili ruku?
Dajem svoje vrijeme, trud, čak i sebe cijelog, samo da bih nekomu ugodio, a oni mi to vrate pljuvanjem i zaboravom. Uzalud. Ne samo da mi otežavaju da im pomognem, nego i sebi nanose zlo, jer dvoličnost i duple igre su otrov koji truju dušu. Iako mi je jasno da su takvi ljudi sami sebi najveći neprijatelji, ne razumijem zašto se uvijek iznova nadam drugačijem ishodu. Zašto nakon prvog razočaranja ne okrenem leđa i ne odem? Zašto i dalje vjerujem u dobro?
Ovaj osjećaj da sam ‘magarac’, da sam ‘nitkov’ i ‘grbavac’ samo zato što sam nekome želio dobro, ponavlja se prečesto. Koliko se puta još moram prikloniti onima koji će mi okrenuti leđa? Koliko se puta još moram pretvoriti u magarca, u nekoga tko ne mari za ništa ni za nikoga, da bih konačno prestao biti naivac?
Možda je problem u tome što sam neiskusan, što trebam još neke lekcije, ne da bih postao zreliji, nego da bih postao kao oni: sebičan i hladan, da gledam samo svoju korist. Ili možda je jednostavno tako, da je svijet pun ljudi koji ne cijene dobrotu i da je jedini način da se zaštitim od razočaranja prestanak davanja sebe onima koji to ne zaslužuju.
Matija Gerić
