Padala je onog dana kada su mi rekli da ne trebam biti ovdje.
Nebo se rastvorilo tiho, bez srdžbe, kao stari plašt koji više nikome ne treba. Kiša se slijevala niz grad, neumoljiva.
Tražila je nešto izgubljeno, prisjećajući se, preklinjući.
Tiho se uvlačila pod strehe, crtala tajne po zatvorenim prozorima.
Klizila je niz drvo kao suza niz brazde starog lica, niz kamen kao krv koja se neće zaustaviti.
Nitko je nije gledao niti slušao, a ona je šaptala, dugo i nepokolebljivo, ne mareći za one koji su se sklanjali od nje.
Govore da ispire sve, ali ja znam, ona je krpa kojom svijet briše svoj grijeh.
Te večeri, kad su vrata ostala zatvorena, ključ je škripao u bravi kao da prigovara, a ona me dočekala.
Kapala mi je niz vrat toplo, niz ruke hladno, kao da tijelo nije moglo odlučiti hoće li me spaliti ili zamrznuti.
Hrapava poput stare fotografije, kao da hoće da me zadrži. Gledao sam kako polako topi otisak noge koja je zvala moje ime, dok nije nestalo i posljednjeg traga.
Jeste li ikada vidjeli kišu?
Ja jesam.
Ona je bila prva suza svemira.
I posljednja riječ koju nisam rekao ,hrapava, kao da je kiša izrezala jezik
iz grla vremena. Riječ koju sam ostavio da pada.
Matija Gerić
